SVEUKUPNO sam letio u 284 borbene misije te sam dobio 29 medalja. Sada služim kao kršćanski propovjednik u drugačijem ratu, o kojem Biblija kaže: “Oružje našeg ratovanja nije tjelesno” (2. Korinćanima 10:4). Objasnit ću vam kako je došlo do te promjene u mom životu.

Chicago se nalazi na sjeveru Illinoisa (SAD) i često je na udaru snažnog vjetra s jezera Michigan. Na dan kad sam rođen, 1. veljače 1947, tamo nije bilo samo vjetrovito već i jako hladno. Budući da je moj otac kratko prije toga služio u Drugom svjetskom ratu, dva vojna doktora pomogla su mojoj majci oko poroda. Kad sam imao deset godina, obitelj se preselila u Los Angeles (Kalifornija), gdje su mog starijeg brata, sestru i mene upisali u katoličku školu.

Kao dječak, na ulicama i travnjacima igrao sam košarku i ragbi, a i glumio sam vojnika, igrajući se s drvenim puškama i mitraljezima. U vrijeme kad sam krenuo u srednju školu, 1960-ih, razmišljanje i stavovi ljudi počeli su se drastično mijenjati. Atentati na društvene i političke vođe, među kojima je i ubojstvo američkog predsjednika 1963, prosvjedi, spaljivanje američke zastave i nasilne demonstracije postali su svakodnevica. Za vrijeme škole, većina mojih kolega i ja bojali smo se da ćemo biti pozvani u vojsku.

Ubrzo nakon što sam 1966. završio srednju školu pozvan sam na liječnički pregled za vojsku, koji sam prošao. No umjesto u kopnenu vojsku, poslali su me u mornaricu. Budući da sam jako volio helikoptere, prijavio sam se u novu eskadrilu mornaričkih jurišnih helikoptera. U studenom 1967, ubrzo nakon što sam prošao osnovnu obuku, našao sam se u glavnom gradu Vijetnama, Sajgonu.

Ubrzo sam prebačen na mali poljski aerodrom, na kojem smo imali četiri helikoptera  Huey. Naša jedinica sastojala se od 30 vojnika. Neki su spavali na aerodromu, a mi ostali bili smo smješteni petnaestak kilometara dalje, u jednoj kući na kat. Prve su me noći iz sna prenuli meci koji su fijukali kroz zgradu. Skotrljao sam se s ležaja i nekoliko sekundi ležao na podu. Kad sam na katu čuo pucnjavu, potrčao sam stubama i došao na krov, gdje mi je netko dao pušku. Cijele smo se noći borili bosi i u donjem rublju.

Nakon tri dana žestoke borbe ostali smo bez hrane i vode, a skoro i bez municije, jer smo bili opkoljeni i odsječeni od drugih. Zapovjednik nam je naredio: “Čim počne svitati, bježimo prema aerodromu!” Morali smo proći kroz jedno zapaljeno selo. Dok smo prolazili kroz selo, slušali smo topovsku paljbu i pucnjavu iz mitraljeza. Svuda oko nas bila su mrtva tijela.

Konačno smo stigli do aerodroma, ali situacija ni tamo nije bila bolja. Oko njega smo iskopali rupe za zaklon i nastojali zadržati položaje. Snage Vijetkonga nekoliko su puta probile našu liniju obrane, došle do piste i ubile mnoge, a među njima i našeg zapovjednika. Nekoliko sam tjedana proveo u svojoj rupi i nisam se presvlačio ni prao. Zatim nas je helikopter evakuirao na jedan drugi položaj.

Nakon tih prvih dana provedenih u borbi, odlučio sam postati helikopterski mitraljezac. Obuka je trajala nekoliko dana te sam nakon toga postao član zračne jedinice. Borbe i pucnjava postale su mi svakodnevica. Ponekad sam dnevno trebao obaviti tri do četiri misije.

Sve to ubijanje me užasavalo. Istovremeno sam razmišljao i o prosvjedima protiv rata koji su se održavali u Sjedinjenim Državama. Zar se ne borimo za slobodu? Zar ne riskiramo svoje živote kako bi drugi bolje živjeli? S druge strane, pitao sam se ima li u ratu pravde. Kome on koristi? Vijetnamcima? Oni su ratovali i godinama prije nego što smo mi došli. Za njih je to bio samo nastavak ubijanja i patnji.

Bio sam mlad i nisam razumio ratnu politiku. No nisam ni imao vremena razmišljati o tome. Znao sam da trebam letjeti i obaviti svoje zadatke jer sam za to bio obučen. Pripadnici mornarice znaju reći: “Obučeni smo za borbu, a ne za razmišljanje.” Pa ipak, obećao sam si da ću se, ako preživim, ozbiljno pozabaviti time zašto smo se borili u tom ratu.

U Vijetnamu sam se suočio s još jednim problemom na koji nisam bio spreman, naime s drogom. Kao mladić sam pušio, vikendom pio pivo i viski te išao na zabave. No nikada nisam uzimao drogu. U Vijetnamu se  to promijenilo. Neki kolege znali bi mi reći: “Zašto ne, Mike? Ionako ćeš sutra poginuti!” Tako sam im se ponekad pridružio.

No biti pod utjecajem halucinogenih droga za vrijeme borbe bila bi ludost, pa sam se zakleo sam sebi da ih neću uzimati prije odlaska na zadatak. Ipak, kući sam se vratio ovisan o drogi, te sam je nastavio uzimati.

Kad sam se u listopadu 1970. iz Vijetnama vratio u Kaliforniju, moj pogled na život jako se promijenio. Premda sam se vojsci pridružio kako bih se borio za slobodu, osjećao sam se iskorišteno. Vratio sam se pun gorčine i mržnje. Nisam se uklopio u društvo, a patriotski su osjećaji iščezli.

Dane sam provodio uzimajući marihuanu i druge droge te radeći na svom motoru u garaži svojih roditelja. Razmišljanje o situaciji u kojoj sam se nalazio i onome što se dešavalo u Vijetnamu još me više deprimiralo. Počela me mučiti savjest. Želja da doznam zašto smo ratovali u Vijetnamu sve je više rasla.

Budući da je država ratnim veteranima financijski pomagala da nastave školovanje, upisao sam se na koledž, a kasnije na Kalifornijsko državno sveučilište u Los Angelesu. Tamo sam se sprijateljio s nekima koji su sudjelovali u demonstracijama protiv rata u Vijetnamu, a i s onima koji su bili u ratu. Znali smo dugo raspravljati o tom ratu i stanju u svijetu. Nitko od nas nije došao do odgovora koji bi ga zadovoljili. Svi smo bili jako zbunjeni.

Mnogi od nas imali su emocionalne i psihičke probleme. Zato sam želio učiniti nešto kako bih pomagao ljudima s takvim problemima. Tako sam na sveučilištu upisao psihopatologiju. Budući da sam sudjelovao u ratu i ubijanju, nekako sam se želio iskupiti. Počeo sam raditi u bolnicama za osobe s mentalnim poremećajima.

Na sveučilištu se naveliko raspačavala i uzimala droga te sam uvidio da je ona uzrok mnogih problema. Želio sam napredovati u svom studiju i pomagati onima koji su se liječili zbog psihičkih problema, pa sam se prestao drogirati, a svoje sam vrijeme i energiju posvetio učenju i poslu. No rezultati koje sam uočavao kod pacijenata bili su vrlo slabi.

Potpuno razočaran stanjem u društvu i opterećen savješću, tražio sam olakšanje. Počeo sam se moliti i ići u crkvu. Na misama u katoličkoj crkvi nisam puno naučio, pa sam u crkvu počeo odlaziti noću. Ušao bih, zapalio svijeću i molio se pred likovima — Isusom razapetim na križu, Marijom kojoj je srce bilo probodeno nožem i drugim takozvanim svecima.

Počeo sam razmišljati o tome kako je crkva hladno i sumorno mjesto. Je li moguće da u njoj prebiva Božji duh? Tragao sam za odgovorima i ohrabrenjem. Nagledao sam se dovoljno patnji. Stoga sam jedne noći izašao iz crkve i otišao u park da se pomolim. Zagledao sam se u zvjezdano nebo i vjerojatno se prvi put u životu pokušao iskreno obratiti Stvoritelju.

Kako bih se malo rasteretio od posla, jednog sam vikenda posjetio svog dugogodišnjeg prijatelja Garya. Dok smo u njegovoj dnevnoj sobi gledali televiziju, na vijestima je bilo govora o nekim optužbama protiv predsjednika Nixona. Gary i ja započeli smo razgovor o korupciji na svim područjima života te sam mu spomenuo kako se osjećam prevarenim s obzirom na rat u Vijetnamu.

Garyeva supruga Alva čula je o čemu razgovaramo, pa je došla iz kuhinje. Rekla je da su takvi događaji ispunjenje biblijskih proročanstava. “Kakve veze predsjednikovi problemi imaju s biblijskim proročanstvima?” upitao sam. Alva je objasnila da će Božje Kraljevstvo, s Isusom Kristom kao  vladarem, uskoro zamijeniti sve korumpirane vlasti i da će ljudi zauvijek živjeti u miru na Zemlji, koja će biti pretvorena u raj (Danijel 2:44; Otkrivenje 21:3, 4). Alva je govorila i o molitvi Očenaš, u kojoj molimo da dođe Božje Kraljevstvo i da se Božja volja vrši kako na nebu tako i na Zemlji (Matej 6:9, 10).

Shvatio sam da nam je Božje vodstvo potrebno želimo li na Zemlji uspostaviti bolju vlast i pravi mir (Propovjednik 8:9; Jeremija 10:23). Što se tiče mogućnosti da živimo vječno, sjetio sam se da sam učio kako se atomi, koji sačinjavaju naše tijelo, obnavljaju u relativno kratkim razmacima. I premda su mi se neke stvari koje je Alva rekla činile nemogućima, ona je pobudila moju znatiželju. Želio sam se iskupiti za mnoge patnje koje sam uzrokovao i olakšati drugima njihove patnje. Alva mi je predložila da odem u dvoranu Jehovinih svjedoka kako bih saznao više o onome što mi je pričala.

Bill Akina je u skupštini služio kao punovremeni propovjednik. On je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u mornarici, pa sam vidio da me razumije. Što je najvažnije, poznavao je Bibliju te su mi on i njegova supruga pomoću nje odgovorili na mnoga pitanja. Napredujući u proučavanju Biblije uvidio sam da, premda imam najbolje namjere, pacijentima u bolnici na taj način mogu pružiti samo privremenu pomoć. S druge strane, pomaganje ljudima da upoznaju Bibliju za njih može značiti vječni život budu li povjerovali u ono što uče i živjeli u skladu s tim (Ivan 17:3).

Bill je sa mnom proučavao Bibliju pomoću knjige Istina koja vodi do vječnog života. U znak svog predanja Bogu, krstio sam se u srpnju 1974. Šest mjeseci kasnije postao sam pionir, kako Jehovini svjedoci zovu propovjednike koji velik dio vremena posvećuju propovijedanju. Također sam prestao pohađati sveučilište i raditi u bolnici. Kako bih se uzdržavao u službi propovijedanja, noću sam čistio banke (1. Solunjanima 4:11). Moji prijatelji i obitelj mislili su da sam poludio.

Nakon što sam u Kaliforniji otprilike godinu dana služio kao pionir, počeo sam razmišljati o tome kako bih u službi Jehovi mogao učiniti još više. Odlučio sam si postaviti cilj da služim kao misionar na stranom području. Nakon nekoliko godina pionirske službe pozvan sam da pohađam 66. razred Gileada, misionarske škole Jehovinih svjedoka, koja se tada nalazila u Brooklynu (New York). Promocija je održana 11. ožujka 1979. na Long Islandu (New York).

Nakon školovanja poslan sam u Gvatemalu (Srednja Amerika), gdje sam otprilike godinu dana služio kao misionar. Zatim sam pozvan da u glavnom gradu, Guatemali, radim u maloj tiskari u podružnici Jehovinih svjedoka. Godine 1981. oženio sam se tamošnjom pionirkom Lupitom, pa je i ona sa mnom služila u podružnici. Kasnije, od 1996, u Gvatemali se prestala tiskati naša literatura, koja otada stiže iz podružnice u Meksiku.

Godine 1984. rodila nam se kćerkica Stephanie, no meni je odobreno da nastavim služiti u podružnici. Jednako je bilo i nakon što je Lupita 1987. rodila Mitchella. Živjeti deset kilometara od podružnice i svakog dana putovati na posao nije bilo jednostavno, no mogućnost da služim u podružnici za mene je bila velika čast, a moja me obitelj u tome podupirala.

 Lupita i Stephanie sada služe kao pioniri, a Mitchell je kršteni propovjednik. On ove godine završava zanatsku školu i cilj mu je punovremeno služiti. Znam da te divne prilike za služenje Bogu nismo dobili radi vlastitih sposobnosti već radi Jehovine nezaslužene dobrote. On je pun ljubavi i koristi svakoga tko mu se stavi na raspolaganje i traži njegovo vodstvo.

Ponekad nas pitaju kako kao obitelj uspijevamo toliko davati u službi i istovremeno zbrinjavati svoje tjelesne potrebe. Istina, godišnji odmor koristimo kako bismo zaradili nešto novca, no što je još važnije, uvijek se trudimo zadržati ‘jednostavno oko’ kad su u pitanju materijalne stvari, oslanjati se na Jehovinu pomoć, uzdati se u njega i stalno tražiti njegovo vodstvo (Matej 6:25-34; Priče Salamunove 3:5).

Posjedovanje oružja davalo mi je osjećaj moći, tako da još uvijek uviđam potrebu da radim na poniznosti. Sotonin svijet učio me mržnji, ubijanju, tome da budem sumnjičav, agresivan i nepristupačan. No Jehova mi je pokazao veliku milost i dobrotu, za što sam mu jako zahvalan. Odlučan sam da se više nikada ne učim ratu i da prema svima pokazujem ljubav i suosjećanje (Matej 5:43-45; Izaija 2:4).

Poduzeti sve te promjene nije bilo lako. No naučio sam se miroljubivom načinu života. Uz Božju pomoć nosim se i s noćnim morama uzrokovanim ratnim iskustvima. Željno očekujem vrijeme kad više neće biti ratova i drugih sukoba (Psalam 46:9). A dotad sam zahvalan što mogu sudjelovati u službi kojom se spašavaju životi i kojom ljudima pomažemo da uče o Jehovi, Bogu koji nam je dao život.