VJEVERICE žive gotovo u svim dijelovima svijeta. Pa ipak, vrste poput neobične sibirske leteće vjeverice vrlo su rijetke. * Može li taj maleni glodavac doista letjeti? Kakva je to životinja i zašto je se tako rijetko može vidjeti?

Premda sve vjeverice koje žive na drveću skaču sa stabla na stablo, nijedna od njih ne može se u tome mjeriti s letećom vjevericom. Taj glodavac može skočiti čak 80 metara u daljinu. No kako to uspijeva?

Leteća vjeverica ima aerodinamične opne koje bi zadivile svakog inženjera aeronautike. “Prednja strana opne razapeta je na hrskavičnoj kosti koja se proteže od zapešća”, stoji u knjizi The World of the Animals. “Mada bi se reklo da opnu sačinjavaju samo dva sloja kože, tu je još tanki sloj mišića koji vjeverici omogućava da podesi zakrivljenost površine kojom jedri i tako regulira svoje letačke sposobnosti.”

Dok je u zraku, koža vjeverice potpuno je nategnuta. No kad ne leti, vjeverica ponekad izgleda kao da nosi sivi krzneni kaput koji joj je nekoliko brojeva prevelik.

Kako vjeverica prilikom leta ne udari u nešto? U tome joj pomaže rep, kojim poput kormila usmjerava svoj let. A prije nego što se spusti na stablo, vjeverica uspori let tako što se postavi u uspravan položaj. Prava je rijetkost da vjeverica krivo procijeni doskok i padne na tlo.

Ovoj krznenoj “jedrilici” pomaže i to što je jako lagana. Prosječna odrasla leteća vjeverica teži samo oko 150 grama i dugačka je dvadesetak centimetara, ne računajući rep. Uši su joj malene i bez čuperaka na vrškovima koji bi joj usporavali let.

Leteća vjeverica ima vrlo neobične oči, koje su nalik velikim crnim biserima. Za razliku od drugih vjeverica, ona je noćna životinja. Stoga joj je potreban dobar vid kako bi pronašla svoju omiljenu hranu — rese i lišće bjelogorice te pupove crnogoričnog drveća. A kako zimi vlada nestašica hrane, ona u jesen skuplja male zalihe resa koje sprema u tajna skrovišta na granama ili u rupama drveća.

U proljeće se neke leteće vjeverice znaju toliko zaigrati da posve zaborave na poslijepodnevni odmor. Osim toga, u to doba godine zauzete su još nečim — traženjem mužjaka odnosno ženke. Nakon što ženka pronađe mužjaka čijim je letačkim akrobacijama zadovoljna, vrijeme je za gradnju gnijezda. U tu će svrhu poslužiti neka kućica za ptice, ukoliko je ima, ili rupa u stablu. Leteća vjeverica obično ima više gnijezda. Neka joj služe kao smočnice, a neka kao dodatni  “stanovi”. Neke čak znaju napraviti gnijezdo u staji. No za razliku od drugih vjeverica, nikad se neće nastaniti u gradu.

U kasno proljeće ili rano ljeto ženka donese na svijet dva do tri mladunca. Da bi ih nahranila, mora neprestano biti u pokretu, čak i danju. Mada u vrijeme kad tek ugledaju svijet ti mladunci nisu veći od vrha prsta čovječje ruke, pretkraj jeseni već će odletjeti iz gnijezda.

Zašto je sibirsku leteću vjevericu tako teško vidjeti? Ova mala noćna stvorenja nečujno se kreću po granama drveća tako da ne privlače ničiju pozornost. Osim toga, najčešće žive u sjevernim šumama s miješanim bjelogoričnim i crnogoričnim drvećem na području od Baltičkog mora i ruske tajge do Tihog oceana.

Moglo bi se reći da su prostrane sibirske šume dovoljno velike da osiguraju opstanak sibirske leteće vjeverice. Pa ipak, zbog uništavanja šuma ove životinjice i još mnoge druge koje žive u dupljama ostaju bez prikladnih gnjezdišta. U Finskoj, zapadnom dijelu njenog staništa, leteća vjeverica zaštićena je zakonom Europske unije. Dovoljno je samo nazreti leteću vjevericu u krošnji ili naići na njen izmet, pa da se odgodi ili čak obustavi izvođenje nekog građevinskog projekta.

Dakako, leteća vjeverica nema pojma kakve sve posljedice ima njen izmet i kao da je ništa ne može omesti u njenim svakodnevnim aktivnostima. Čim se nad sjeverne šume počne spuštati mrak, tisuće sićušnih noseva izvirit će iz svojih duplji. Tek što trzne svojim dugačkim brkovima, grane se lagano zanjišu i leteća vjeverica ponovno je u akciji.