DA NIJE bilo Jehovinih svjedoka, možda se ne bih ni rodila. Majka je zatrudnjela dok je živjela u Montrealu (Quebec, Kanada). Imala je samo 17 godina. Budući da je obitelj vršila snažan pritisak na nju da abortira, odlučila se na taj korak.

Na poslu je zatražila slobodan dan kako bi otišla u bolnicu i abortirala. Njena poslodavka, koja je bila Jehovin svjedok, očito je znala zašto majka traži slobodan dan, pa joj je kratko skrenula pažnju na to koliko je život dragocjen dar (Psalam 139:13-16). Na putu do bolnice majka je razmišljala o onome što joj je poslodavka rekla. Predomislila se i odustala od abortusa. Rodila me i smjestila u sirotište. Bilo je to 1964.

Kad sam imala otprilike dvije godine, majka se udala i uzela me iz sirotišta. Ona i njen muž živjeli su u Sainte-Marguerite-du-Lac-Massonu, gdje su počeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i odlaziti na skupštinske sastanke. No ubrzo smo se preselili u Boisbriand, a oni su prestali proučavati.

Nekoliko godina kasnije s njima je ponovno uspostavljen studij. Pažljivo sam slušala dok su proučavali kako bih čula što govore o biblijskoj nadi u život na rajskoj Zemlji (Luka 23:43). Jako sam zavoljela Jehovu.

Međutim, jednog dana majka mi je rekla da su prestali proučavati s Jehovinim svjedocima i da više nećemo ići u Dvoranu Kraljevstva. Ispočetka sam bila oduševljena. Za mene, tada osmogodišnju djevojčicu, sastanci su ponekad bili jako dugački. No kad sam te večeri htjela porazgovarati s Jehovom u molitvi, uplašila sam se da me možda neće htjeti saslušati.

Sljedeće nedjelje popodne vidjela sam naše susjede koji su bili Jehovini svjedoci kako odlaze na sastanak u Dvoranu Kraljevstva. Počela sam plakati i pitati Boga zašto njihova djeca mogu ići na sastanke, a ja ne mogu. No uskoro sam doživjela ispunjenje riječi iz Psalma 33:18, gdje stoji: “Gle, oko je Jehovino na onima koji ga se boje, i na onima koji čekaju milost njegovu.”

Tri tjedna kasnije otišla sam do susjeda i gospođi Lilianni rekla da i ja želim ići na sastanke. Ona mi je rekla da to nije moguće jer je moja majka odlučila prekinuti svaku vezu s Jehovinim svjedocima. No ja sam bila uporna. Zato me odvela kući i pitala majku smijem li s njima ići na sastanke. Na moje iznenađenje, majka je to dozvolila. Rekla je da će mi sastanci koristiti jer ću na njima naučiti mnogo dobrih stvari. Otada sam svake nedjelje išla na sastanke.

 To je trajalo oko tri godine. A onda su se, kad sam napunila 11 godina, moji roditelji razveli, pa smo se majka i ja odselile. Tako sam ponovno izgubila svaki kontakt s Jehovinim svjedocima.

Jednog dana, dok sam sjedila na stepenicama ispred naše kuće, dva Jehovina svjedoka — Eddie Besson i Don Fisher — pristupila su mi i upitala me jesu li mi roditelji kod kuće. Kad sam im rekla da nisu, okrenuli su se i htjeli otići. Potrčala sam za njima i tada je došlo do razgovora iz uvoda članka.

Sasvim je razumljivo da su se ta dva čovjeka iznenadila kad sam im rekla da sam i ja Jehovin svjedok. Objasnila sam im svoju situaciju i zamolila ih da ponovno navrate te iste večeri. Kad sam majci rekla da će nas posjetiti Jehovini svjedoci, jako se uzrujala i rekla da ih neće pustiti u kuću. Čak je htjela otići prije nego što dođu. U suzama sam je molila da ostane. Taman je htjela otići, kad se začulo zvono na vratima i pojavio se Eddie Besson. Možete li zamisliti koliko sam bila sretna kad je majka pristala proučavati Bibliju!

Konačno sam mogla ponovno ići na skupštinske sastanke! Međutim, za nepunu godinu dana majka je ponovno prestala proučavati. Ovaj put mi je zabranila svaki kontakt s Jehovinim svjedocima i pobacala svu njihovu literaturu koju je uspjela pronaći. No nekako mi je pošlo za rukom sakriti Bibliju, pjesmaricu, dva uvezana godišta Kule stražare, dva Godišnjaka Jehovinih svjedoka i knjigu Istina koja vodi do vječnog života. * Prilikom zadnjeg studija pitala sam Eddiea Bessona što da radim, jer jako volim Jehovu. On me ohrabrio da nastavim sama proučavati i da se često molim. Rekao mi je da će se Jehova sigurno brinuti za mene. Tada sam imala otprilike 14 godina.

Od tog sam dana svake nedjelje odlazila u svoju sobu i zamišljala da sam na sastanku. Na početku i na kraju “sastanka” otpjevala bih pjesmu “Gledajmo na nagradu!” — jedinu teokratsku pjesmu koju sam znala. Ni dan-danas ne mogu zapjevati tu pjesmu, a da mi ne poteku suze. Zatim bih proučila neki članak iz uvezanih godišta Kule stražare koje sam imala i “sastanak” zaključila molitvom. Tako sam, unatoč tome što se više nisam mogla družiti s Jehovinim svjedocima, osjećala da je Jehova uz mene.

Kad sam napunila 17 godina, majka i ja preselile smo se u Montreal. Bile su to jako teške godine jer je naš dom bio sve samo ne toplo obiteljsko gnijezdo.

Jednog dana majka je od Jehovinih svjedoka dobila knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Kad sam došla kući, ugledala sam tu knjigu na stolu i počela je listati. Čim sam vidjela Božje ime Jehova počela sam plakati i u sebi se moliti: “Jehova, pronašao si me!”

Morala sam nekako stupiti u kontakt sa svojom kršćanskom braćom i sestrama. Ali kako? Majka mi je rekla da bi jedan naš susjed mogao biti Jehovin svjedok. Stoga sam jednog dana, kad sam išla na posao, otišla do njega i pozvonila mu na vrata. Otvorio mi je jedan pospani muškarac. Kako se samo iznenadio kad sam mu rekla da sam Jehovin svjedok i da se želim krstiti! Taj se brat pobrinuo da kršćanska sestra po imenu Josée Miron proučava sa mnom Bibliju. No majka se još jednom snažno usprotivila tome. Rekla je da prije 18. godine ne mogu postati Jehovin svjedok.

Moj je poslodavac primijetio da mi je situacija kod kuće sve gora. Stoga me često pozivao da zajedno s njim i njegovom ženom provedem vikend. Voljela sam konje, pa smo često išli na jahanje. Ti su mi ljudi bili poput roditelja.

Jednog mi je dana poslodavac rekao da me on i njegova žena jako vole  i da bi voljeli da dođem živjeti kod njih. Ponudio mi je nešto što sam oduvijek željela — pravu obitelj. No postojao je jedan uvjet — trebala sam prekinuti svaku vezu s Jehovinim svjedocima. Dali su mi tjedan dana da razmislim, no nije mi bio potreban ni dan. Odmah sam im odgovorila: Jehova me nikada nije napustio, pa ne mogu ni ja njega.

Kod kuće sam stalno imala problema, pa sam se odlučila preseliti k očuhu. On me ohrabrio da nastavim s proučavanjem, tako da sam se 17. prosinca 1983. krstila u dobi od 19 godina. Bila sam presretna kad sam tog dana vidjela Eddiea Bessona. Sada više nije imao nikakvog razloga sumnjati da sam i ja Jehovin svjedok!

Međutim, nakon što sam se krstila, moj se očuh promijenio. Kad god bi me vidio da se molim, počeo bi jako glasno pričati ili me čak gađati raznim predmetima! Također je inzistirao na tome da nastavim školovanje, što bi mi onemogućilo da ispunim svoj cilj i postanem pionir, odnosno da više vremena posvetim propovijedanju. Na kraju mi je čak rekao da moram otići od kuće. Dao mi je ček na 100 dolara i rekao da će mi, kad ga unovčim, biti jasno da se Jehova ne brine za mene.

Prvog rujna 1986. postala sam pionir i još uvijek nisam unovčila taj ček! Istina, ponekad mi je bilo teško bez automobila propovijedati na seoskom području. No članovi skupštine mnogo su mi pomagali i hrabrili me.

Nakon nekog vremena upoznala sam dragog kršćanina po imenu Ruben Lenz. Vjenčali smo se 1989. Ruben sada služi kao starješina u Miltonu (Ontario, Kanada), gdje živimo od 2002. Naš je brak za mene jedan od najvećih blagoslova koje mi je Jehova podario. S pionirskom sam službom nastavila sve do 1993, kad smo dobili prvo dijete, Eriku. Nakon malo više od tri godine rodio nam se i sin Mika. Nakon što sam godinama bila sama, Jehova Bog bogato me blagoslovio tako što mi je dao obitelj koja ga voli jednako kao i ja.

Premda sam u djetinjstvu povremeno bila odvojena od Jehovinog naroda, nikada se nisam prestala uzdati u Jehovu i gajiti nadu u vječni život u Raju (Ivan 3:36). Presretna sam što me Jehova “pronašao”!