POSJETITE sa mnom jedno područje u Južnoafričkoj Republici po imenu Noorsveld. To polupustinjsko područje ime je dobilo po mlječikama, bodljikavim, mesnatim biljkama koje na ovom području rastu u izobilju, a ovdašnje ih stanovništvo zove noors. Kao što možemo vidjeti na popratnoj fotografiji, ovo je stočarski kraj u kojem se uzgaja i angorske koze, koje su vrlo cijenjene zbog svoje bijele dlake, takozvanog mohera. Od te se dlake dobiva fina, ali vrlo čvrsta tkanina, od koje se izrađuje odjeću, tepihe i još mnogo toga. No gdje te životinje pronalaze hranu u ovom sušnom kraju?

Odgovor na to pitanje krije se u mlječikama među kojima vidite koze. Upravo ta vrsta mlječike, Euphorbia coerulescens, u zimskom razdoblju čini preko 40 posto ishrane tih životinja. Međutim, koze moraju biti pažljive kako se ne bi ozlijedile dok brste, budući da je biljka prepuna opasnog trnja. No nakon što se nauče rogovima otkidati trnje, doći do hrane postaje puno lakše.

Nakon što padnu obilne kiše koze se hrane raslinjem koje raste oko mlječika. No čak je i to opasno za njih. U svojoj knjizi o Noorsveldu, stočar Jurgen Currie piše: “Odvaži li se angorska koza zaći među gusto izrasle mlječike, oko kojih raste sočno raslinje, njena bi se prekrasna, kovrčava dlaka mogla zaplesti u trnje.” Dogodi li se to, koza bi mogla uginuti. “Na ljetnoj pripeci ne bi izdržala duže od dva sata”, objašnjava on.

S vremena na vrijeme u Noorsveldu zavlada jaka suša. U tim periodima mlječike su presudne za opstanak životinja. Tada stočari traktorima prođu kroz polja mlječike i sasijeku biljke na manje komade. To čine zbog toga što je kozama tako lakše jesti mlječiku, a i manje je opasno. U njihovoj im se gozbi pridružuju i divlje životinje. “Za vrijeme suše”, objašnjava Currie, “kudui [velike antilope] rado se hrane mlječikom. Tada ih se često može vidjeti uz samu cestu, na čistinama na  kojima su stočari posjekli mlječiku. To je vrijeme kada potreba za hranom nadjača strah od čovjeka.”

Jedna druga, nešto manja vrsta mlječike, Euphorbia ferox, ima toliko trnja da većina životinja ne može ni doprijeti do jestive stabljike. No kako je ova mlječika vrlo otporna na sušu, ona je također izuzetno važan izvor hrane. Kada nastupi suša, stočari i njihovi radnici idu od jedne biljke do druge i plamenicima ili na neki drugi način spaljuju trnje. To je strahovito naporan posao. “Nakon što odstrane trnje”, objašnjava se u knjizi Veld Plants of Southern Africa, “stoka požudno brsti stabljike. (...) I poskočljiva antilopa brzo se navikne jesti ‘spaljene mlječike’ i postane vrlo pitoma, često brsteći (...) u neposrednoj blizini radnika koji spaljuju trnje.”

Dok promatramo koze kako pasu između mlječika, ne možemo, a da se ne divimo raznolikosti svega onoga što je Jehova stvorio. Premda mlječike djeluju pomalo odbojno i smrtonosno, one za mnoge životinje u ovom sušnom području znače život.