DEVE u Južnoj Americi? Već i sama pomisao može zvučati čudno jer se ove pustinjske životinje obično povezuje s Afrikom ili Azijom. Ali afričke i azijske deve u bliskom su srodstvu s južnoameričkom porodicom ljama. * Za razliku od njihovih rođaka koji žive daleko od njih, južnoameričke ljame nemaju grbu. Osim toga, ljame su u prosjeku visine čovjeka, što znači da jednogrbim i dvogrbim devama nisu ni do hrpta.

Bolivijske i peruanske Ande najbolje su mjesto za promatranje ovih životinja. Ima ih i u drugim dijelovima Južne Amerike, naprimjer u Patagoniji i Ognjenoj zemlji (Argentina i Čile).

Elegantan hod i brzina ovih stvorenja posebno su fascinantni. Jednako snažan dojam ostavlja i lakoća s kojom se južnoameričke ljame uspinju po kamenim obroncima. Svaki korak ublažavaju posebni jastučići  s kojima se najnovija obuća za planinarenje ne može ni usporediti.

U Andama nema mnogo trave ni zemlje. No papci južnoameričkih ljama ne oštećuju tlo kao kopita konja i mula. Pored toga, zubi i nepce ovih životinja građeni su tako da ne čupaju travu s korijenom.

Mnoge životinje ne mogu živjeti na tako velikoj nadmorskoj visini. No budući da im je krv bogata crvenim krvnim stanicama, južnoameričke ljame mogu bez problema živjeti čak i visoko u Andama.

Tamo gdje nema dovoljno drva može se za ogrjev koristiti i osušeni izmet južnoameričkih ljama. Nije ga teško ni skupiti jer divlje ljame izmetom obilježavaju granice svog teritorija. I za razliku od drva koje treba najprije nacijepati, izmet treba samo skupiti budući da se brzo suši jer je zrak u Andama vrlo suh.

Ljame su se u prošlosti koristile u vjerskim obredima. Naprimjer, pripadnici plemena Chiribaya u južnom Peruu zakopavali su žrtvovane ljame i alpake ispod svojih kuća. Povjesničari tvrde da se svakog lunarnog mjeseca sto posebno uzgajanih bijelih ljama žrtvovalo na Huayaca Pati, glavnom trgu grada Cuzca, a nešto manje žrtvovalo se za raymi, blagdan koji se održavao u čast Intija, boga-sunca. Danas se ljame rijetko koristi u obredima, ali se njihovo meso, po okusu slično janjetini, visoko cijeni.

Mnogo prije nego su se počeli koristiti hladnjaci Inke su ljamino meso čuvali tako što su ga sušili na hladnoći, a tom je postupku osim niske temperature pogodovao i nizak tlak zraka visoko u Andama. Takvo sušeno meso zvali su charki.

Naravno, korist koju imamo od ovih ljupkih stvorenja nije jedini razlog da ih cijenimo. Trebamo ih cijeniti i zato što su dio Božjih divnih djela stvaranja, koja ga slave! (Psalam 148:10, 13).