HOBOTNICU se često prikazivalo u vrlo ružnom svjetlu. U drevnim mitovima i izmišljenim pričama — poput ove citirane u uvodu — to je stvorenje nepravedno ocrnjeno.

No u stvarnosti čak ni velika tihooceanska hobotnica, koja može narasti i do 6 metara i težiti čak 50 kilograma, u većini slučajeva ne predstavlja opasnost za ljude. U novije vrijeme bajkovite priče o tom osmerokrakom “čudovištu” sve više padaju u zaborav, a prava istina izlazi na vidjelo. Ronioci i biolozi mora puno su toga naučili o raznim vrstama hobotnica.

Hobotnice, dakako, ne proždiru ljude, već se uglavnom hrane rakovima. Plijen hvataju pomoću osam krakova na kojima imaju i do 1 600 snažnih prianjaljki. Zahvaljujući tim prianjaljkama čak i mala hobotnica može vući predmet koji je 20 puta teži od nje! Neke vrste hobotnica ispuštaju otrov koji gotovo istog trena paralizira žrtvu. * Zatim jedu plijen, usitnjavajući ga u čeljusti koja nalikuje ptičjem kljunu.

No što se dešava kad hobotnicu progoni neki grabežljivac? Tada se ona suočava s jednim neobičnim problemom. Njena blijedoplava krv, koja umjesto hemoglobina sadrži hemocijanin, ne opskrbljuje ju s dovoljno kisika. Stoga se hobotnica brzo umara. Međutim, ona se služi nekim drugim sposobnostima kako bi se zaštitila od tuljana, kitova i drugih napadača.

Jedna od njih je kretanje pomoću potiska vode. Kad hobotnici zaprijeti opasnost, ona se počne kretati unatrag, istiskujući vodu iz svog debelog plašta. To snalažljivo stvorenje ima još jednu taktiku koja joj pomaže da umakne grabežljivcima. Naime, hobotnica može ispustiti oblak crnila, koje sadrži pigment koji se ne otapa u morskoj vodi. Budući da je skrivena u oblaku crnila, hobotnica lako može promijeniti smjer kretanja i pobjeći na sigurno prije nego što se oblak raziđe.

Naravno, hobotnica će radije izbjeći situaciju u kojoj mora bježati. Kako se ona skriva svojim neprijateljima? Čuveni istraživač mora  Jacques-Yves Cousteau napisao je: “Naš je tim u Marseillesu započeo snimanje filma o hobotnicama i većina ronilaca rekla je da na tom području nema hobotnica. Ako ih je prije i bilo, sada ih više nema, rekli su ronioci. No oni su zapravo plivali u neposrednoj blizini hobotnica, koje su se tako dobro kamuflirale da su bile gotovo nevidljive.” Kako im je to uspjelo?

Odrasla hobotnica ima na koži i do dva milijuna kromatofora, ili pigmentnih stanica — na samo jednom kvadratnom milimetru njene kože ima čak 200 takvih stanica. Svaka pigmentna stanica sadrži pigment crvene, žute ili crne boje. Stezanjem i opuštanjem mišića koji okružuju te stanice hobotnica može za nekoliko sekundi potpuno promijeniti boju kože ili čak dobiti raznobojne šare na koži.

Ironija je u tome što hobotnica po svoj prilici ne razlikuje boje. Unatoč tome, boja njene kože može jako varirati i nipošto nije ograničena samo na crvenu, žutu i crnu. Zahvaljujući iridocitama, stanicama koje imaju zrcalne pločice na kojima se lome zrake svjetlosti, hobotnica se bojom kože može prilagoditi okolini. No to nije sve. Kad se skriva na koraljnom grebenu, hobotnica može nabrati svoju glatku kožu, tako da na njoj nastanu izbočine i bodlje kako bi što više nalikovala okolnim hrapavim stijenama.

Nije neobično da je ponekad teško pronaći skrovište hobotnice. Ona obično sagradi dom u pukotini stijene ili ispod nekog velikog kamena, a pritom koristi materijale koje nađe u blizini. Krov i zidove zna sagraditi od kamenja, komadića metala, školjaka, pa čak i od ostataka potonulih brodova te otpadaka koji leže na dnu mora.

Kad sagradi dom, hobotnica se ponaša kao brižna domaćica. Mlazom vode poravnava pijesak na podu. Nakon što se najede, iznese iz skrovišta sve ostatke hrane. Jednom su prilikom Cousteauovi ronioci htjeli ispitati može li hobotnica obnoviti zidove svog skrovišta, pa su iz jednog zida izvadili nekoliko kamena. Što je hobotnica učinila? Polako je počela popravljati zid, slažući kamen po kamen! Cousteau je napisao: “Nije stala sve dok ga nije potpuno obnovila. Zid je bio potpuno jednak onome koji su ronioci srušili.” Hobotnice su poznate po tome da im je dom uvijek čist i uredan. Kad ronioci naiđu na skrovište u kojem se nakupilo puno pijeska ili otpadaka, znaju da je napušteno.

Ženka obično s posebnom pažnjom bira skrovište u kojem će ostati do kraja života i u kojem će položiti jajašca. Nakon što od mužjaka primi “paketiće” sperme, koja ostaje u njenom tijelu sve dok ne dođe vrijeme za polaganje jajašaca, ženka može nekoliko tjedana tražiti mjesto gdje će se skrasiti. Kad ga pronađe, ogradi ga zidom te na “strop” u grozdovima nalijepi tisuće jajašaca. No zanimljivo  je da plavoprstenasta hobotnica nema takvo skrovište. Ona radije podiže mlade na otvorenom moru, gdje pomoću jarkih boja može upozoriti grabežljivce da joj ne prilaze jer je otrovna.

Hobotnica je požrtvovna majka. Nakon što položi jajašca, obično se prestane hraniti i posveti se tome da čuva jajašca, čisti ih i ispire mlazovima vode, popravlja zidove skrovišta i odbija napade grabežljivaca. Premda ženka ugine nakon što se mladi izlegu, ona se do samog kraja brine o njima. Cousteau je rekao: “Još nitko nije vidio da je ženka hobotnice ostavila svoja jajašca nezaštićena.”

Kod gotovo svih vrsta hobotnica sićušni mladi koji su se tek izlegli isplivaju na površinu mora i plutaju na njoj poput planktona. Mnoge od njih pojedu druge morske životinje. No oni koji prežive vrate se nakon nekoliko tjedana na dno mora, gdje nastave rasti sve dok ne postanu prave velike hobotnice, koje žive najviše tri godine.

Neki kažu da riječ “inteligencija”, kad se koristi za životinje, označava sposobnost učenja na temelju iskustva te rješavanja problema. S tim u vezi Cousteau je primijetio: “Kod hobotnice je bojažljivost svjesna reakcija koja se prvenstveno temelji na oprezu. (...) Ako ronilac pokaže hobotnici da joj ne želi nauditi, ona će se vrlo brzo osloboditi straha — brže nego bilo koja druga ‘divlja’ životinja.”

Nijedna druga vrsta beskralježnjaka nema tako razvijen mozak i oči kao hobotnica. Njene oči, poput naših, mogu precizno fokusirati objekte i prilagoditi se na promjene jačine svjetlosti. Optički moždani režanj tumači podatke koji pristižu iz oka. Zahvaljujući tome, kao i istančanom osjetu dodira, hobotnica može donositi iznenađujuće pametne odluke.

Jedna grupa znanstvenika izvijestila je da je hobotnica naučila skinuti čep s boce kako bi došla do raka koji je bio u njoj. Drugi su znanstvenici izvijestili da hobotnica može otkriti kako odvrnuti poklopac na staklenci i doći do hrane koja je u njoj. U Vancouver Aquariumu u Kanadi jedna se hobotnica noću uvlačila u odvodnu cijev kako bi jela ribu iz obližnjeg akvarija.

U vezi s inteligencijom hobotnice u knjizi Exploring the Secrets of Nature zaključuje se: “Obično kažemo da su primati najinteligentniji, no dokazi upućuju na zaključak da hobotnice također spadaju u najinteligentnije životinje.”

Njihovo inteligentno ponašanje moglo bi nas podsjetiti na stvorenja koja se u Bibliji opisuje kao ‘instinktivno mudra’ (Priče Salamunove 30:24, NS). Ona su uistinu čudesno stvorena. Danas više ni znanstvenici ni ronioci ne smatraju da su hobotnice monstruozna stvorenja poput onog koje je izmislio Victor Hugo. Ljudi koji se bave istraživanjem hobotnica uistinu se dive tim inteligentnim morskim kameleonima.