Osluškivanje svemira u Australiji
KLOKAN iznenada podigne glavu i okrene svoje uspravne uši prema izvoru jedva čujnog zvuka. Zvuk potječe od niza radioteleskopskih antena koje se polako kreću po tračnicama. Teleskopske antene i klokan odjednom stanu kao ukopani te mirnim krajolikom zavlada potpuna tišina. Zaista neobičan spoj prirode i znanosti!
Ovakvi prizori često se vide nedaleko od grada Narrabrija, na terenima Australskog državnog teleskopskog opservatorija (ATNF-a) koji se nalazi u rijetko naseljenom području Novog Južnog Walesa. Niz od šest antena, od kojih je pet pomično, a jedna nepomična, povezan je s antenom promjera 64 metra koja se nalazi nedaleko od grada Parkesa te još jednom antenom promjera 22 metra koja se nalazi kod obližnjeg grada Coonabarabrana. Kad se sve te antene spoje, rade poput jedne divovske antene. No čak se i taj sustav može proširiti, tako da se poveže s teleskopima koji se nalaze u Tidbinbilli, nedaleko od Canberre, i u okolici Hobarta na Tasmaniji.
Ti impresivni instrumenti pomno pretražuju južno nebo, nastojeći otkriti njegove tajne. No zašto se uopće ulaže takav trud? U brošuri ATNF-a stoji: “Malo znatiželje dovodi do velikih otkrića.”
Otkrivanje tajni svemira
Teleskop koji se nalazi nedaleko od Parkesa službeno je počeo raditi u listopadu 1961. Tadašnji australski generalni guverner Lord De L’Isle tom je prilikom održao prigodni govor u kojem je s entuzijazmom predskazao: “Ovaj će instrument privući pažnju znanstvenika iz čitavog svijeta i imat će izuzetno važnu ulogu u otkrivanju tajni svemira.”
Pouzdanje generalnog guvernera bilo je opravdano. Otvorenje tog opservatorija bilo je značajan događaj u radioastronomiji, koja je tada bila još relativno nova znanost. U knjizi Beyond Southern Skies stoji: “Službeni početak rada teleskopa kod Parkesa (...) bio je poseban dan za znanstvenike u Australiji. Sama ideja nastala je deset godina ranije, projektiranje teleskopa trajalo je četiri godine, a njegova izrada još dvije godine.”
Dr. David McConnell, ravnatelj Centra u Narrabriju, rekao je za Probudite se! da je ATNF najveći radioastronomski opservatorij na južnoj hemisferi te je dodao: “Radioastronomi iz čitavog svijeta dolaze u ATNF kako bi ovdje vršili znanstvena istraživanja i proučavali svemir. Zahvaljujući svom odličnom položaju ATNF pruža idealne uvjete za proučavanje južnog neba.”
Gledanje onog što je nevidljivo
Za razliku od optičkih teleskopa, radioteleskopi prikupljaju podatke u obliku radiofrekvencijskog zračenja, koje se potom dešifrira i obrađuje kako bi se dobilo snimku radioizvora. No to nije nimalo lako, budući da je jačina tih radiosignala izuzetno mala.
Naprimjer, kad bi se svu energiju dobivenu od radiosignala koje je u proteklih 40 godina prikupio teleskop kod Parkesa pretvorilo u električnu energiju i upotrijebilo za rasvjetu, žarulja od 100 wata svijetlila bi samo stomilijunti dio sekunde, rekao je Rick Twardy, ravnatelj odjela za znanstvena istraživanja ATNF-a u Parkesu. Signali prikupljeni putem antena šalju se u ogromni kompjuter, takozvani korelacijski prijemnik, koji sve te podatke povezuje i uspoređuje. “Sustav u Narrabriju ima korelacijski prijemnik koji u jednoj sekundi može obraditi 6 milijardi podataka”, objasnio je McConnell. Dobiveni rezultati idu na daljnju obradu, a potom ih se šalje u centralu ATNF-a u Sydneyu, gdje se pretvaraju u radiosnimke. Kad se te snimke analiziraju zajedno s podacima dobivenim putem optičkih teleskopa, otkrivaju se neka od zadivljujućih čuda svemira.
No u nekim znanstveno-istraživačkim projektima može se koristiti i radioteleskope koji nisu povezani. Naprimjer, vrlo slabe radiosignale, kao što su oni koje emitiraju pulsari, lakše primaju i obrađuju veći samostalni radioteleskopi, kao što je onaj kod Parkesa. Taj je teleskop omogućio otkrivanje više od polovine svih poznatih pulsara u svemiru. On nam je prenio slike prvih ljudi na Mjesecu, a odigrao je i važnu ulogu u misiji spašavanja svemirske letjelice Apollo 13. Taj je teleskop doprinio i mnogim drugim otkrićima — otkriću Einsteinovih prstenova i ostataka supernova, da navedemo samo neke. (Vidi popratni okvir.)
Jesmo li sami u svemiru?
Premda je glavni zadatak ATNF-a vršenje znanstvenih istraživanja i traženje odgovora na zamršena pitanja o svemiru, jedna mala grupa istraživača iz ATNF-a bavi se nečim drugim. Ona nastoji pronaći odgovor na pitanje: Postoje li u svemiru i neke druge civilizacije? Tim se pitanjem bave istraživači koji se nazivaju egzobiolozi. Izraz egzobiologija potječe od grčkih riječi exo, koja znači “vanjski”, i bios, koja znači “život”.
Kako radioteleskopi mogu poslužiti u traženju odgovora na to zamršeno pitanje? Neki egzobiolozi vjeruju da ako u svemiru postoje neke druge civilizacije, onda su vjerojatno puno starije od naše i poznaju tehniku emitiranja radiosignala te je koriste kako bi stupile u vezu sa Zemljom. Neki znanstvenici s priličnom dozom optimizma gledaju na mogućnost otkrivanja drugih civilizacija koje su manje-više slične našoj.
No mnogi drugi nisu u to baš sigurni. Neki egzobiolozi čak priznaju da primljeni radiosignali, koji naizgled ukazuju na postojanje života u svemiru, “zapravo potječu iz naše civilizacije”! Dr. Ian Morison, ravnatelj britanskog Radioteleskopskog opservatorija Jodrell Bank, rekao je: “Prije 20 godina mislili smo da u našoj galaksiji postoji možda i milijun drugih civilizacija. Sad sam sve više uvjeren da je ljudski rod uistinu nešto posebno.”
No naša civilizacija koju smatramo nečim posebnim stvara astronomima mnoge probleme i zapravo ometa njihove napore u prikupljanju podataka iz svemira. Primanje signala iz svemira postaje sve teže zbog buke elektroničkih uređaja koje koristimo.
Buka ometa rad radioteleskopa
Radiovalovi koje proizvodimo mi ljudi toliko nadjačavaju prirodne radiovalove koje emitiraju nebeska tijela da “stvaraju zaglušujuću buku”, izvještava Science News. Signali koji ometaju radioastronomska istraživanja potječu od kompjutera, mikrovalnih pećnica, mobitela, emitiranja televizijskih i radijskih programa, radara koji se koriste u vojne svrhe, radarskih sustava i radiosustava kojima se služe kontrolori leta te od raznih satelitskih sustava. Svi ti signali moraju se odvojiti od onih koji nam pristižu iz drugih galaksija u svemiru.
Da bi se izbjeglo sve te smetnje, radioteleskopi u Australiji i drugdje u svijetu postavljaju se u zabitnim područjima, što dalje od naseljenih mjesta. Međutim, u nekim slučajevima čak ni to nije dovoljno daleko. “Radioastronomi strahuju da uskoro možda više neće biti nijednog mirnog mjesta na kojem bi mogli vršiti istraživanja. (...) Možda će jednog dana moći postaviti svoje teleskope na jedinom mjestu gdje će vjerojatno i dalje biti tišina — na drugoj strani Mjeseca”, sa žaljenjem konstatira Science News.
No unatoč svim tim problemima, istraživanja koja se provode u ATNF-u otkrivaju nam pojedinosti o zadivljujućem svemiru koje nikada ne bismo mogli vidjeti golim okom. To bi nas trebalo potaknuti na razmišljanje o tome koliko je Zemlja divna planeta u ogromnom svemiru. Povrh toga, trebalo bi nas ispuniti zahvalnošću prema Tvorcu neba i Zemlje.
[Grafički prikaz na stranici 17]
(Vidi publikaciju)
Kao što rendgenska snimka prikazuje unutrašnjost čovjekovog tijela, tako i snimke radiovalova mogu pokazati što se dešava daleko u svemiru
RADIOVALNO
MIKROVALNO
INFRACRVENO
VIDLJIVA SVJETLOST
ULTRALJUBIČASTO
RENDGENSKO
GAMA ZRAČENJE
[Zahvala]
Steven Stankiewicz
[Slika na stranici 15]
Gore: Pet od ukupno šest antena kod Narrabrija
[Zahvala]
S. Duff © CSIRO, Australski državni teleskopski opservatorij
[Slika na stranici 15]
Antena promjera 64 metra nedaleko od Parkesa
[Zahvala]
Copyright: John Sarkissian
[Zahvala na stranici 15]
J. Masterson © CSIRO, Australski državni teleskopski opservatorij