VJEROJATNO ćete se složiti da sva djeca imaju pravo na relativno bezbrižno djetinjstvo tijekom kojeg neće doživljavati loše stvari. Nažalost, za mnoge dječake i djevojčice takvo je djetinjstvo tek nedostižan san. Pomislite samo na tisuće, a možda i milijune djece čiji su snovi nepovratno uništeni u ratu. Pomislite i na svu onu djecu čiji je život upropašten ropskim radom ili zlostavljanjem.

Većini nas teško je i zamisliti kako se osjeća dijete koje je prisiljeno živjeti na ulici jer se tamo osjeća sigurnije nego u vlastitom domu. Baš onda kad su im ljubav i zaštita najpotrebnije, ta se djeca moraju naučiti snalaziti na ulici kako bi se zaštitila od bezdušnih ljudi koji jedva čekaju da ih iskoriste. Da, posljedice ovih teških vremena u kojima živimo često se odražavaju i na djetinjstvo mnoge djece.

Dvadesetdvogodišnja Carmen imala je jako teško djetinjstvo. * Ona i njena sestra morale su živjeti na ulici nakon što su pobjegle od oca koji ih je zlostavljao i majke koja ih je zanemarivala. Usprkos svim opasnostima koje na ulici vrebaju takvu djecu, obje su djevojčice uspjele izbjeći neke zamke u koje upadnu mnogi mladi koji pobjegnu od kuće.

Pa ipak, Carmen žali za djetinjstvom, koje zapravo nije ni imala. “Od male sam djevojčice naglo, preko noći, odrasla u 22-godišnjakinju”, tužno kaže ona. “Sada sam udana i imam dijete, no čeznem za time da radim ono što rade djevojčice, primjerice da se igram lutkama. Želim osjetiti roditeljsku ljubav i njihove zagrljaje. Kad bih barem mogla ponovno biti dijete.”

Mnoga djeca doživljavaju iste teške probleme s kojima su se suočavale Carmen i njena sestra. Ona žive na ulici lišena djetinjstva. Da bi preživjela, mnoga od njih prisiljena su baviti se kriminalom. Novinski izvještaji i statistički podaci zaprepašćuju, budući da pokazuju kako se kriminalom bave jako mala djeca. Cjelokupna situacija još je teža zbog jednog dodatnog problema. Naime, mnoge djevojke postaju majke dok su još u tinejdžerskoj dobi — dok su ustvari i same još djeca.

S obzirom na sve te probleme sasvim je razumljivo što sve više djece završava u ustanovama za nezbrinutu djecu ili kod staratelja. U jednom uvodnom članku lista Weekend Australian stajalo je: “Problemi na području skrbi o nezbrinutoj djeci sve su nas zatekli. Sve više djece iz razorenih obitelji biva zanemareno.” U listu je također stajalo: “Ponekad prođu mjeseci ili čak godine, a da socijalni radnici i ne posjete takvu djecu, dok se drugu neprestano seli iz jedne obitelji staratelja u drugu, čime im se onemogućuje da pronađu stalni dom.”

 U tom je članku naveden primjer jedne 13-godišnjakinje koja je u tri godine promijenila čak 97 staratelja. Kod nekih od njih prespavala je samo jednu noć. Ona i dan-danas pamti snažne osjećaje odbačenosti i nesigurnosti koji su je pratili u to vrijeme. Za velik broj djece poput nje djetinjstvo je nepovratno izgubljeno.

Zbog toga nimalo ne iznenađuje što stručnjaci u današnje vrijeme govore o sve većoj tragediji izgubljenog djetinjstva. Ukoliko ste i sami roditelj, možete se nakon ovog razmatranja smatrati sretnim što svojoj djeci možete priuštiti dom i osnovne stvari za život. No djeci prijeti još jedna opasnost. U današnje vrijeme djetinjstvo ne mora biti uvijek potpuno izgubljeno. Ponekad je tek prekratko. Što to znači i kakve su posljedice toga?