JESTE li nekada pokušali nacrtati nečiji portret? To nije nimalo lako. No što bi bilo da morate nacrtati portret neke osobe koju ste vidjeli prvi put u životu, i to svega nekoliko minuta? A što bi tek bilo da to morate napraviti isključivo po sjećanju? I na koncu, taj vaš crtež u boji koji radite po sjećanju mora biti gotov u roku od 30 minuta jer na njega čeka nestrpljiva televizijska ekipa!

Većina nas ne bi bila u stanju napraviti takvo što. No u Velikoj Britaniji postoji nekolicina muškaraca i žena koji su u tome pravi umjetnici. Tko su oni? Umjetnici koji svojim crtežima dočaravaju ono što se zbiva u sudnici.

Sudski slučajevi uvijek privlače veliku pažnju javnosti, zbog čega u mnogim zemljama televizija i fotoreporteri budno prate takva događanja. No u Velikoj Britaniji nije tako. U toj je zemlji strogo zabranjeno “u sudnici napraviti portret ili crtež bilo koje osobe”, bez razlike radi li se o sucu, članovima porote, svjedocima, optuženicima ili zatvorenicima. * Zbog toga se tamošnji mediji služe uslugama posebne skupine umjetnika koji im mogu živo predočiti zbivanja u sudnici.

U želji da saznam nešto više o tom neobičnom poslu, posjetio sam jednu izložbu umjetnosti i dizajna koja se održavala u Londonu. Pred jednim vrlo posjećenim štandom našao sam se s Beth, koja pripada toj vrhunskoj skupini umjetnika. Moje prvo pitanje bilo je: “Koliko vremena imate na raspolaganju u sudnici da promotrite optuženika?”

“Uvodno saslušanje zatvorenika obično traje nešto više od dvije minute, no to mi je dovoljno da ga dobro promotrim”, odgovorila mi je Beth prilično uvjerljivo. “Za te dvije minute mogu uočiti karakteristična obilježja glave i frizuru te oblik nosa, očiju i usana neke osobe. Ujedno moram zapamtiti detalje kao što su širina lica, visina čela, veličina ušnih resica te bilo koje druge specifičnosti na licu, kao što su primjerice brada ili naočale. Tek tada imam sve što mi je potrebno za vjerodostojan prikaz neke osobe.

No ponekad se moj posao zna i zakomplicirati. Naprimjer, u jednom nedavnom slučaju na optuženičkoj se klupi istovremeno našlo 12 muškaraca! Istina, saslušanje je trajalo oko 15 minuta, no da biste jednim crtežom obuhvatili 12 lica, morate biti itekako koncentrirani. Ja posjedujem ono što neki zovu vizualnom memorijom, no svejedno sam je tijekom godina morala još više razviti. Kad izađem iz sudnice i zatvorim oči, moram se jasno sjećati svih lica koja sam vidjela.”

“Koliko vremena utrošite istražujući informacije o osobama koje će se pojaviti na suđenju?” pitao sam je nakon toga. Njen me odgovor prilično iznenadio.

 “Za razliku od novinara, ja se ne bavim nikakvim istraživanjima. U sudnicu dolazim bez ikakvih unaprijed stvorenih predodžbi, potpuno čistog uma, te se svjesno trudim da u svoje crteže ne unosim nikakve osobne interpretacije. Nastojim dočarati tok sudskog postupka, tijekom kojeg se izrazi na licu osoba mogu mijenjati iz dana u dan. Moram stalno imati na umu da bi članovi porote mogli na televiziji ili u novinama vidjeti moje crteže, stoga ne želim da pod utjecajem tih crteža netko od njih kaže: ‘Njemu se stvarno po izrazu lica vidi da je kriv!’ Po tome se naš način crtanja znatno razlikuje od klasičnog portretiranja.”

Kada sam upitao Beth u čemu je tajna njenog uspjeha, odgovorila je: “Čekam pravi trenutak — trenutak kojim mogu dočarati ugođaj u sudnici. Naprimjer, kad je jedan optuženik spustio glavu u ruke, tom je gestom bolje od ičeg pokazao da se situacija u sudnici ne odvija njemu u prilog. Isto tako, izraz na licu jedne žene kojoj je bilo upućeno pitanje ‘Jeste li vi dobra majka?’ govorio je više od samih riječi. Trenutak kada netko maramicom briše suzu također otkriva mnogo o osjećajima te osobe.

Od nas se također traži da prikažemo kako sudnica izgleda, što znači da moramo nacrtati suca, odvjetnike i ostale službenike suda te knjige, rasvjetu i namještaj. To je prizor koji većina ljudi nikada neće vidjeti uživo, zbog čega ih svi ti detalji tako živo zanimaju. Gdje crtam? Ponekad u sobi za novinare, no najčešće sjedeći na nekom tihom i mirnom stubištu. Zatim opet jurim natrag u sudnicu, primjerice kada se pozove nekog svjedoka ili kada se branitelj obrati sudu, kako bih svom crtežu dodala još lica.” Potom je uz smiješak dodala: “O, da, znam da moji crteži danas vise u mnogim odvjetničkim uredima.”

Sa zanimanjem sam razgledao izložene Bethine crteže. Oni su mi dozvali živo u sjećanje sudske slučajeve protiv poznatih i zloglasnih osoba o kojima sam posljednjih godina imao prilike čitati. Nakon desetak minuta, baš kad sam namjeravao otići, Beth mi je ljubazno uručila jedan crtež. Bio je to moj portret.