ROĐEN sam 24. prosinca 1910. u selu Záhoru, koje se danas nalazi u istočnoj Slovačkoj. U to vrijeme naše je selo bilo dio Austro-Ugarske Monarhije. Godine 1913. majka me povela sa sobom u Sjedinjene Države, gdje smo se trebali pridružiti mom ocu koji je već prije otišao iz Záhora. Dvije godine nakon što smo majka i ja došli u grad Gary (Indiana), rodila se moja sestra Anna. Potom se otac razbolio te je 1917. umro.

Marljivo sam učio i posebno se zanimao za religiju. U kalvinističkoj crkvi u koju sam nedjeljom išao na vjeronauk učitelj je zapazio moj interes za duhovne stvari. Da bi zadovoljio moju duhovnu glad, dao mi je izdanje Biblije Holman koje je sadržavalo i oko 4 000 biblijskih pitanja i odgovora. Kao jedanaestogodišnji dječak mnogo sam razmišljao o onome što sam u njoj pročitao.

Tih davnih dana neki slovački imigranti koji su živjeli nedaleko od nas postali su Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Jedan od njih bio je moj stric Michal Bali, koji nam je govorio o biblijskim istinama. Međutim, 1922. majka se s mojom sestrom i sa mnom vratila u Záhor, koji je tada već postao dio istočne Čehoslovačke.

Ubrzo nakon toga stric Michal poslao mi je komplet knjiga Studije Svetog pisma Charlesa Tazea Russella, kao i reprint-izdanja časopisa Kula stražara od prvog broja, koji je objavljen 1. srpnja 1879. Pročitao sam sve te publikacije, neke dijelove i po nekoliko puta, te sam postao uvjeren da sam pronašao biblijsku istinu za kojom sam tragao.

Otprilike u to vrijeme neki Istraživači Biblije koji su bili porijeklom iz Slovačke vratili su se iz Sjedinjenih Država u svoju domovinu. Oni su u Čehoslovačkoj osnovali prve grupe Istraživača Biblije koje su održavale sastanke na slovačkom. Tih smo davnih dana moja majka i ja pohađali sastanke u našem selu Záhoru te u drugim obližnjim mjestima.

Ti su sastanci nalikovali kršćanskim sastancima koji su se održavali u prvom stoljeću. Obično bismo se sastali u domu nekog Istraživača Biblije. Sjedili smo za stolom, okupljeni oko petrolejske lampe. Ja sam kao najmlađi sjedio malo dalje od lampe i u polutami slušao što se govori. No ponekad bih i ja dobio priliku  da nešto kažem. Kad drugi nisu znali točan smisao onoga što su pročitali na slovačkom, rekli bi: “Ján, što piše u engleskom?” Tada bih se ja sav sretan približio lampi i preveo na slovački ono što piše u publikaciji na engleskom.

Među onima koji su postali Istraživači Biblije u Sjedinjenim Državama, a zatim se vratili u tadašnju Čehoslovačku bio je i Michal Šalata. On se vratio u susjedno selo Sečovce, u kojem je nekad živio, te je sudjelovao u organiziranju propovjedničke aktivnosti u Čehoslovačkoj. Brat Šalata vodio me sa sobom kad bi išao propovijedati od mjesta do mjesta. Godine 1924, kad mi je bilo 13 godina, zamolio sam ga da me krsti. Premda je moja majka smatrala da sam premlad za tako ozbiljan korak, uvjerio sam je da sam to čvrsto odlučio. Tako sam u srpnju te godine za vrijeme jednodnevnog kongresa održanog nedaleko od rijeke Ondave simbolizirao svoje predanje Jehovi krstivši se u toj rijeci.

Kad mi je bilo 17 godina, čuo sam da se nekoliko kilometara od sela u kojem sam propovijedao treba održati pogreb. Bio je to prvi pogreb u tom kraju koji su organizirali Istraživači Biblije. Stigavši na groblje, progurao sam se između znatiželjnih seljana kako bih došao do govornika. Kad sam mu pristupio, rekao mi je: “Ja ću prvi govoriti, a potom ćeš ti nastaviti.”

Svoj sam govor temeljio na riječima iz 1. Petrove 4:7, koje glase: “Svemu se kraj približio.” Na temelju Biblije objasnio sam da će uskoro doći kraj svim patnjama, pa čak i smrti, a potom sam govorio o nadi u uskrsnuće (Ivan 5:28, 29; Djela apostolska 24:15). Unatoč tome što sam izgledao još mlađi nego što sam stvarno bio — a možda baš i zahvaljujući tome — svi su me prisutni pažljivo slušali.

U izdanju Kule stražare od 15. rujna 1931. bila je objavljena jedna radosna novost. Naime, u tom je izdanju objašnjeno kako više ne želimo da nas ljudi zovu Istraživači Biblije, a ni bilo kojim drugim sličnim imenom, već da nas zovu Jehovini svjedoci. Nakon što su to pročitali, Istraživači Biblije u našem kraju organizirali su jedan poseban sastanak. Stotinjak Istraživača Biblije sastalo se u selu Pozdišovcu. S cijenjenjem sam prihvatio zadatak da na tom sastanku održim govor pod naslovom “Novo ime”, koji se temeljio na ranije spomenutom članku iz Kule stražare.

Svi su prisutni oduševljeno podigli ruku prilikom izglasavanja rezolucije koju su usvojila i naša braća u drugim dijelovima svijeta. Potom smo poslali telegram u svjetsku centralu Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York). U njemu je stajalo: “Mi, Jehovini svjedoci okupljeni danas u Pozdišovcu, slažemo se s objašnjenjem iz Kule stražare u vezi s novim imenom i prihvaćamo novo ime, Jehovini svjedoci.”

Veliko područje Slovačke i Potkarpatske Ukrajine, koje je prije Drugog svjetskog rata pripadalo Čehoslovačkoj, bilo je plodno tlo za našu kršćansku službu. To smo ogromno područje obradili putujući pješice, a ponekad i vlakom, autobusom te biciklom. U to je vrijeme u mnogim gradovima prikazivana “Foto-drama stvaranja”, koja se sastojala od filmova i dijapozitiva te sinkroniziranih zvučnih zapisa. Nakon svakog prikazivanja prikupljalo se adrese zainteresiranih osoba. Dobio sam mnogo adresa te sam bio zamoljen da vodim računa o tome da Jehovini svjedoci posjete zainteresirane osobe. U nekim gradovima unajmili bismo dvoranu u kojoj bih ja naknadno održao poseban govor.

U 1930-ima imao sam priliku kao delegat prisustvovati velikim kongresima u glavnom gradu, Pragu. Godine 1932. u Čehoslovačkoj je organiziran prvi međunarodni kongres. Sastali  smo se u kazalištu Varieté. Ljudima je privukla pažnju tema javnog predavanja “Evropa pred uništenjem”, tako da je predavanju prisustvovalo oko 1 500 osoba. Godine 1937. u Pragu je održan još jedan međunarodni kongres i ja sam dobio zadatak da na njemu održim govor. Došli su delegati iz mnogih evropskih zemalja i svi smo dobili ohrabrenje koje nam je bilo potrebno kako bismo ustrajali u kušnjama s kojima smo se uskoro suočili u Drugom svjetskom ratu.

Nakon što smo se vratili u Čehoslovačku, majka i ja blisko smo surađivali u službi propovijedanja s ostalim Istraživačima Biblije iz obližnjeg sela Pozdišovca. Tamo sam zapazio lijepu djevojku po imenu Anna Rohálová. Kad smo odrasli, shvatili smo da ne osjećamo jedno prema drugome samo naklonost kakva postoji između kršćanskog brata i sestre. Vjenčali smo se 1937. Otad mi je Anna uvijek pružala podršku, čak i u ‘teškim vremenima’ koja su uskoro nastupila (2. Timoteju 4:2).

Ubrzo nakon našeg vjenčanja postalo je očito da se Evropa priprema za Drugi svjetski rat. Do studenog 1938. južni dio Potkarpatske Ukrajine i Slovačke pripojen je Mađarskoj, koja je surađivala s nacističkom Njemačkom. Mađarska policija zabranila nam je da održavamo sastanke. Osim toga, morali smo se redovito javljati u policijsku stanicu.

Kad je u rujnu 1939. započeo Drugi svjetski rat, nekoliko nas Jehovinih svjedoka iz Záhora, i muškaraca i žena, odvedeno je u zatvor, a potom prebačeno u jedan stari dvorac nedaleko od mjesta Mukačeva, koje se danas nalazi u Ukrajini. Tamo smo sreli mnogo drugih Jehovinih svjedoka iz skupština u Potkarpatskoj Ukrajini. Nakon što su nas tri-četiri mjeseca preslušavali, a često i tukli, izveli su nas pred posebni vojni sud. Svima nama postavili su isto pitanje: “Jesi li spreman boriti se za Mađarsku u ratu protiv SSSR-a?” Nakon što smo to odbili, dosuđene su nam kazne, a potom smo bili prebačeni u Budimpeštu, u zatvor u Ulici Margit 85.

Svi su zatvorenici gladovali. Uskoro su se u zatvoru počele širiti bolesti i zatvorenici su počeli umirati. Kako sam se samo radovao kad bi moja žena doputovala čak iz Záhora kako bi me vidjela! Premda smo mogli razgovarati samo oko pet minuta, i to preko željeznih rešetki, bio sam zahvalan Jehovi što imam tako vjernog bračnog druga. *

Iz zatvora u Budimpešti prebačen sam u grad Jászberény (Mađarska), kamo je prije mene odvedeno oko 160 Jehovinih svjedoka. Dok smo bili tamo, jedan mađarski oficir prenio nam je posljednju ponudu mađarskih vlasti: “Ako je netko od vas spreman služiti vojsku, neka istupi.” Nitko od nas nije to učinio. Oficir je rekao: “Premda se ne slažem s time što radite, divim vam se što tako nepokolebljivo čuvate svoju vjeru.”

Nekoliko dana kasnije na Dunavu smo se ukrcali na brod kojim smo krenuli na put prema radnom logoru koji se nalazio u blizini grada Bora u Jugoslaviji. Dok smo putovali brodom, vojnici i njihov zapovjednik neprestano su nas pokušavali navesti da se odreknemo svoje vjere. Zapovjednik je naredio vojnicima da nas tuku kundacima, udaraju  čizmama i služe se nekim drugim metodama mučenja.

Kad su nas predali potpukovniku Andrásu Baloghu, zapovjedniku radnog logora u Boru, on nam je rekao: “Ako je ono što sam čuo o vama istina, uskoro ćete umrijeti.” No nakon što je pročitao zapečaćeno pismo nadležnih državnih organa, ophodio se s nama s poštovanjem. Dao nam je određenu slobodu kretanja i čak nam dopustio da si sagradimo baraku. Premda smo dobivali vrlo malo hrane, imali smo svoju kuhinju te smo među sobom pošteno dijelili ono malo što smo imali.

U ožujku 1944. Njemačka je krenula u okupaciju Mađarske. Tada je Balogha zamijenio zapovjednik Ede Marányi, koji je bio pristaša nacizma. On je uveo strogu disciplinu, poput one koja se provodila u koncentracionim logorima. No zbog približavanja ruske vojske logor u Boru ubrzo je bio evakuiran. Kasnije, tokom marša, bili smo svjedoci masakra Židova u Crvenki. Izgledalo nam je kao pravo čudo to što su nas poštedjeli.

Kad smo došli do mađarsko-austrijske granice, naređeno nam je da kopamo jame za mitraljeska gnijezda. Objasnili smo da je odbijanje sudjelovanja u vojnim aktivnostima razlog zbog kojeg smo i dospjeli u zatvor. Budući da sam ja bio na čelu grupe, jedan me mađarski vojnik zgrabio i počeo tući. “Ubit ću te!” povikao je. “Ne budeš li se uhvatio posla, drugi će slijediti tvoj loš primjer!” Bio bi me ubio da se tada nije hrabro umiješao András Bartha, stariji Jehovin svjedok koji je predvodio u djelu propovijedanja. To mi je spasilo život. *

Nekoliko tjedana kasnije rat je završio, pa smo krenuli natrag kući. Zatvorenici koji su već prije bili pušteni iz Bora rekli su da smo svi mi koji smo odvedeni u Crvenku ubijeni. Tako je moja žena otprilike šest mjeseci mislila da je udovica. Kako se samo iznenadila kad me jednog dana ugledala na kućnom pragu! Suze radosnice potekle su nam niz lice kad smo se zagrlili nakon što se godinama nismo vidjeli.

Nakon Drugog svjetskog rata Slovačka se ponovno ujedinila s Češkom i tako je nastala Čehoslovačka. Međutim, Potkarpatska Ukrajina, koja je prije rata velikim dijelom pripadala Čehoslovačkoj, sada je postala dio Ukrajine, a time i Sovjetskog Saveza. Godine 1945. Michal Moskal i ja otišli smo u Bratislavu, današnji glavni grad Slovačke, gdje smo se sastali s odgovornom braćom da bismo se dogovorili kako ponovno organizirati djelo propovijedanja. Premda smo bili fizički i emocionalno iscrpljeni, željeli smo nastaviti s izvršavanjem zadatka da propovijedamo dobru vijest o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14; 28:18-20).

Nakon rata kongresi su nam pružali jak poticaj da revno izvršavamo svoju službu. U rujnu 1946. u gradu Brnu održan je prvi kongres  kojem su prisustvovala braća iz cijele zemlje. Na njemu sam imao prednost održati govor na temu “Žetva, kraj svijeta”.

Godine 1947. u Brnu je održan još jedan kongres za braću iz cijele zemlje. Na njemu su braća Nathan H. Knorr, Milton G. Henschel i Hayden C. Covington, koja su došla iz svjetske centrale Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York), održala ohrabrujuće govore. S velikim zadovoljstvom prihvatio sam zadatak da prevodim njihova iznašanja. Premda je u to vrijeme u Čehoslovačkoj bilo oko 1 400 objavitelja Kraljevstva, na javno predavanje došlo je oko 2 300 osoba.

Godine 1948. na vlast su došli komunisti. Uskoro je stupila na snagu zabrana djela propovijedanja, koja je trajala 40 godina. Godine 1952. velik broj nas koji smo po mišljenju vlasti bili čelni ljudi dospio je u zatvor. Većina je optužena za subverzivnu djelatnost, no neki od nas bili su optuženi za veleizdaju. Ja sam godinu i po dana proveo u zatvoru, gdje su me često preslušavali. Kad sam na suđenju pitao zbog čega me se smatra izdajnikom, sudac mi je rekao: “Govorio si o Božjem Kraljevstvu i o tome da će ono preuzeti vlast nad čitavim svijetom. To znači i nad Čehoslovačkom.”

“Ako je tako”, odgovorio sam, “trebali biste smatrati izdajnicima sve one koji izgovaraju Očenaš i mole se da ‘dođe Božje Kraljevstvo’.” Međutim, ipak sam bio osuđen na pet i po godina zatvora te poslan u zloglasni komunistički zatvor u gradu Jáchymovu (Čehoslovačka).

Nakon što sam gotovo u potpunosti odslužio zatvorsku kaznu, pušten sam na slobodu. Moja žena Anna vjerno mi je pružala podršku pišući mi pisma, posjećujući me u zatvoru i vodeći brigu o našoj kćeri Máriji. Sada smo se konačno ponovno okupili kao obitelj te smo u ilegali nastavili sa svojim kršćanskim aktivnostima.

U proteklih 70 i više godina Jehovini svjedoci iz naših krajeva služili su u različitim okolnostima, a najduže pod komunističkom vlašću. Istina je da sam ostario i fizički oslabio, no još uvijek mogu služiti u Záhoru kao kršćanski starješina, zajedno s vjernom braćom kao što je Ján Korpa-Ondo, koji je još uvijek živ i ima 98 godina. * Moja voljena žena, koja mi je bila pravi dar od Jehove, umrla je 1996.

Još uvijek si mogu jasno predočiti zamišljeni prizor koji je opisan u knjizi Put do raja, koja je objavljena 1924, na stranicama 228. do 231. Čitaoca se poziva da zamisli da se nalazi u Raju i sluša razgovor dvoje ljudi koji su uskrsnuli. Oni se pitaju gdje su. Zatim im jedan čovjek koji je preživio Harmagedon objašnjava da su uskrsnuli i nalaze se u Raju (Luka 23:43). Ako preživim Harmagedon, volio bih pričati o tome svojoj ženi, majci i drugim voljenim osobama kad uskrsnu. No ako umrem prije Harmagedona, bit će mi drago da u novom svijetu netko drugi meni ispriča što se sve događalo nakon moje smrti.

Još uvijek cijenim jedinstvenu i uistinu divnu mogućnost da se u molitvi obraćam Svevišnjem Gospodaru svemira i da mu se približim. Čvrsto sam odlučio uvijek živjeti u skladu s riječima apostola Pavla iz Rimljanima 14:8: “Ako živimo, Jehovi živimo, i ako umiremo, Jehovi umiremo. Stoga bilo da živimo bilo da umiremo, pripadamo Jehovi.”