CVJETOVI koji ukrašavaju ove stranice nipošto nisu obični. U Australiji su veoma poznati i omiljeni. Oni još od 1912. krase australski grb, a 1988. službeno su proglašeni cvjetnim amblemom Australije. Osim toga, te se cvjetove može vidjeti na australskim kovanicama i poštanskim markama. Zašto su tako popularni?

Njihovoj popularnosti možda je doprinijela jedna pjesma Veronice Mason koja je objavljena 1929. Nakon što opisuje sumornu “maslinastozelenu i smeđu i sivu” boju koja dominira krajolikom pretkraj zime, pjesma vedro najavljuje: “No sada stiže proljeće/s cvjetovima akacije.”

Mnogi ljudi raduju se nagovještaju da se bliži proljeće. Na južnoj hemisferi, u Australiji, ono nastupa u vrijeme kad na sjevernoj hemisferi počinje jesen. Kad na tom južnom kontinentu iznenada procvate zlatna akacija, zna se da uskoro dolazi proljeće. Stoga se u kolovozu svake godine u školama može čuti đake kako recitiraju pjesmu gđe Mason. Godine 1992. glavni guverner Australije proglasio je 1. rujna državnim praznikom nazvanim Dan akacije.

Zlatna akacija najavljuje skori dolazak proljeća, i to na dražestan i privlačan način. Gđa Mason u jednom stihu spominje “naklon nježne akacije”, aludirajući na to kako se grane pune cvjetova savijaju i njišu na proljetnom povjetarcu. Akacija spada u zanimljivu biljnu porodicu koja je vrlo raširena u toplim podnebljima diljem svijeta.

Botaničko ime zlatne akacije je Acacia pycnantha. To je grm ili drvo koje doseže visinu od četiri do osam metara. U Australiji ima od 600 do 1 000 vrsta akacija. Ustvari, više od polovice svih poznatih vrsta akacija raste upravo u Australiji. U Evropi i Americi  akacija je uglavnom poznata pod imenom mimoza. * Jedna vrsta akacije često se spominje u Bibliji. Bog je zapovjedio da se kovčeg saveza i neki dijelovi šatora za obožavanje naprave od drva akacije (2. Mojsijeva 25:10; 26:15, 26, Šarić).

Jedna poznata pripadnica porodice akacija raste u Africi i ima krošnju nalik kišobranu. Lišće te akacije prava je poslastica za žirafe. One bi potpuno ogoljele akaciju kad ne bi bilo simbioze između tog drveta i jedne vrste mrava. Drvo omogućava mravima da žive na njemu i hrane se nektarom njegovih cvjetova. Mravi zauzvrat bodu gladne žirafe, tako da su ti nježni divovi primorani otići brstiti neko drugo drvo. Nije li takva simbioza upečatljiv dokaz postojanja inteligentnog bića koje je sve to stvorilo?

Australskim vrstama akacije ne prijeti opasnost od žirafa, ali zato imaju neke druge neprijatelje. Jedan od njih je suša, no od nje se vrlo vješto brane. Ljuska sjemena akacije tako je čvrsta da se mora na neki način oštetiti kako bi voda prodrla u sjeme, koje potom počinje rasti. To je sjeme tako tvrdo da se mora staviti u kipuću vodu kako bi nabubrilo i zatim proklijalo kad se posije. U prirodi sjeme akacije može ležati u zemlji po nekoliko desetljeća! Nakon toga može izbiti neki požar koji će izazvati klijanje tog tvrdog malog sjemena. Stoga čak i za najvećih suša u zemlji postoje “banke sjemenja” akacije koje je dobro zaštićeno i samo čeka da dođe vrijeme za klijanje.

 Neke otporne australske vrste akacije već se godinama izvoze u Afriku kao potencijalni izvor hrane u vrijeme suše. Velika prednost tih akacija je u tome što uspijevaju i na tvrdoj, neplodnoj zemlji. Neke vrste čak mogu rasti na pješčanim dinama! To drveće smanjuje rastresitost tla, obogaćuje ga dušikom i služi kao zaštita od vjetra, čime drugim biljkama omogućava bolje uvjete za rast.

Neki znanstvenici smatraju da bi se pojedine vrste akacije moglo uzgajati i kao prehrambene kulture. Oni kažu da je sjeme tih akacija bogato proteinima i da po hranjivoj vrijednosti ne zaostaje za žitaricama. Ukusne pečene sjemenke okusom podsjećaju na orašaste plodove. Kuhane sjemenke nekih vrsta imaju okus sličan leći. Mljevenjem sjemenki akacije dobiva se brašno od kojeg se peče kruh ili čak proizvodi tjestenina. Neke vrste akacije godišnje daju i do deset kilograma sjemenja.

Mirisni cvjetovi akacije koriste se za izradu parfema. Osim toga, akacija često služi kao stočna hrana i pomaže u sprečavanju erozije tla. No teško je nabrojati sve načine na koje se to drvo može iskoristiti.

U prošlosti su australski Aboridžini od drva akacije pravili bumerange. Vrsta Acacia acuminata prozvana je džem od maline jer njeno drvo, kad je svježe odrezano, miriše kao taj džem. Prvi australski doseljenici koristili su drvo akacije za izgradnju nastambi od pruća i blata. Zidove su pravili tako da su pleteno pruće premazivali blatom.

Zaista je zadivljujuće na koliko se mnogo načina može koristiti drvo akacije! Pa ipak, kad u Australiji dođe proljeće, ono što ljudima prvo dođe na um nije korisnost tog drveta. Kad vide zlatnožute obronke brda prekrivene mnoštvom ustalasanih, pahuljastih cvjetova, ljudi su oduševljeni i na um im dolaze stihovi raznih pjesama o akaciji. Ljepota i korisnost drveta akacije podsjeća mnoge njegove ljubitelje na domišljatost i mudrost onoga tko je “sve stvorio”, a to je Bog (Hebrejima 3:4).