STANOVNICI razvijenih zemalja bacaju tone i tone smeća. Uzmimo za primjer koliko se smeća godišnje baci u Sjedinjenim Državama. Prema nekim podacima, “količinom vode koja bi svojom težinom odgovarala težini tog smeća moglo bi se napuniti 68 000 olimpijskih bazena”. Prije nekoliko godina procijenjeno je da bi samo stanovnici New Yorka mogli svake godine svoj ogromni Central Park zatrpati četiri metra debelim slojem smeća! *

Stoga nimalo ne iznenađuje što se za Sjedinjene Države kaže kako one služe kao “upozoravajući primjer ostalom dijelu svijeta” kada je riječ o “potrošačkom i rasipničkom društvu”. No Sjedinjene Države nisu jedina zemlja koju muči taj problem. Procjenjuje se da stanovnici Njemačke godišnje bace toliko smeća da bi se njime moglo napuniti teretni vlak koji bi se protezao od njenog glavnog grada Berlina do afričke obale, što je udaljenost od otprilike 1 800 kilometara. Također je procijenjeno da prosječna četveročlana obitelj u Velikoj Britaniji godišnje baci količinu papira koju se dobije preradom šest stabala.

 Ni zemlje u razvoju nisu u nimalo boljoj situaciji. U jednom poznatom časopisu pisalo je sljedeće: “Žalosna je činjenica da je većina od 6 milijardi stanovnika ovog planeta upravo krenula stopama Sjedinjenih Država i drugih razvijenih zemalja što se tiče stvaranja ogromnih količina smeća.” Da, sviđalo se to nama ili ne, većina nas danas dio je rasipničkog društva.

Istina, ljudi su oduvijek bacali nepotrebne stvari. Međutim, u današnje se vrijeme daleko više proizvoda, kako prehrambenih tako i drugih, kupuje u limenkama ili nekom drugom pakovanju, pa velik dio smeća otpada upravo na tu nepovratnu ambalažu. Ujedno je drastično porastao broj novina, časopisa, reklamnih letaka i drugog tiskanog materijala.

Izrazito industrijalizirani i u znanstvenom pogledu napredni svijet u kojem živimo ujedno stvara neke nove vrste smeća. Njemački list Die Welt navodi kako “u zemljama Evropske unije svake godine na otpadu završi u prosjeku devet milijuna automobila”. Riješiti se te vrste otpada nije nimalo lako. No još je veći izazov pronaći odgovor na pitanje: “Kako se bez štetnih posljedica riješiti nuklearnog i kemijskog otpada?” Još 1991. Sjedinjene Države navodno su imale “tone i tone radioaktivnog otpada za čije odlaganje nisu imale trajno rješenje”. Ogromne količine smrtonosnih tvari odložene su, prema nekim izvorima, u privremenim skladištima uz stalno prisutnu “opasnost od gubitka ili krađe tih tvari ili od zagađenja okoliša izazvanog nespretnim rukovanjem njima”. Samo 1999. nekih 20 000 proizvođača  u Sjedinjenim Državama nagomilalo je oko 40 milijuna tona po život opasnog otpada.

Još jedan činilac koji doprinosi gomilanju smeća je svjetsko stanovništvo, koje se strahovito povećalo tijekom proteklog stoljeća. A što je više ljudi, to je više i smeća! Osim toga, velik dio stanovništva zahvaćen je potrošačkim duhom. U jednom zaključku Worldwatch Institutea nedavno je rečeno: “Od 1950. naovamo potrošili smo više dobara i koristili više usluga nego u čitavoj ljudskoj povijesti.”

Ruku na srce, malo je ljudi u razvijenim zemljama koji bi bili spremni odreći se svih tih “dobara i usluga”. Naprimjer, pomislite samo na to kako je jednostavno otići u trgovinu i kupiti već pakirane namirnice te ih ponijeti kući u papirnatim ili plastičnim vrećicama koje se dobije u trgovini. Kada ljudi odjednom više ne bi mogli kupovati pakirane proizvode, možda bi brzo shvatili koliko su zapravo postali ovisni o njima. A ako se još uzme u obzir da se pakiranjem čuva čistoća proizvoda, onda ono barem na indirektan način doprinosi boljem zdravlju.

No premda ne možemo zanijekati sve te pogodnosti, postoji li neki razlog za bojazan da je današnje rasipničko društvo ipak otišlo malo predaleko što se tiče gomilanja smeća? Po svemu sudeći postoji, budući da se usprkos brojnim dosadašnjim pokušajima da se riješi taj problem, količina smeća zanemarivo smanjila. No još više od toga uznemirava činjenica da stavovi koji su doprinijeli nastanku rasipničkog društva imaju za posljedicu neke pojave koje izazivaju još veću zabrinutost.