KOLIKO li su često vladari, generali, pa čak i svećenstvo, objavili ili podupirali ratove u ime Boga! Godine 1095. uz blagoslov pape Urbana II započeo je Prvi križarski rat, kojim je kršćanstvo željelo ponovno osvojiti “Sveti grad” Jeruzalem. No Turci, čija je revnost za Allaha bila jednako snažna kao i vjera križara u Trojstvo, potukli su jednu skupinu križara još prije nego je stigla do cilja.

U kolovozu 1914. jedan mladi Nijemac koji je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu pisao je s mjesta na kojem je bio utaboren: “Ako ima pravde i ako Bog upravlja događajima u povijesti — u što sam posve siguran — onda pobjeda mora biti naša.” Istog tog mjeseca car Nikola II poslao je rusku vojsku u rat protiv Njemačke uz objavu: “Šaljem najsrdačnije pozdrave svojim hrabrim trupama i svojim dičnim saveznicima. Bog je s nama!”

Ohrabreni takvim riječima, milijuni vojnika otišli su na front, potpuno uvjereni da je Bog na njihovoj strani. Mnogi ljudi misle da Bog odobrava ratove koji se vode za slobodu, a kao potvrdu za to ukazuju na ratove koji se spominju u Hebrejskim pismima (koja se obično nazivaju Stari zavjet). Je li takvo tumačenje Božje Riječi ispravno?

Jehova Bog zapovjedio je Izraelu da krene u rat kojim bi Obećanu zemlju očistio od izopačenih Kanaanaca (3. Mojsijeva 18:1, 24-28; 5. Mojsijeva 20:16-18). Jednako kao što se Bog u danima Noe poslužio potopom da bi kaznio zle odnosno vatrom u slučaju Sodome i Gomore, tako mu je u ovom slučaju kao sredstvo za izvršenje presude poslužio izraelski narod (1. Mojsijeva 6:12, 17; 19:13, 24, 25).

Prema onome što je zapisano u Bibliji, bilo je još bitaka koje je Izrael vodio pod Božjim vodstvom, obično zato da bi odbio ničim izazvane napade neprijatelja. Kada je narod bio poslušan Jehovi, ratovi su završavali pobjedom Izraela (2. Mojsijeva 34:24; 2. Samuelova 5:17-25). No kada bi se Izrael usudio suprotno Božjem savjetu krenuti u rat, to bi obično završilo katastrofalno po njega. Razmotrimo slučaj kralja Jeroboama. On je ignorirao direktno proročansko upozorenje i svoju ogromnu vojsku poslao u bratoubilački rat protiv Jude. Kad je taj krvavi sukob napokon završio, pokazalo se da je u njemu život izgubilo 500 000 Jeroboamovih vojnika (2. Dnevnika 13:12-18). Čak je i vjerni kralj Jozija jednom krenuo u bitku u koju se nije trebao miješati. Ta ga je ishitrena odluka stajala života (2. Dnevnika 35:20-24).

Što nam ovi događaji pokazuju? Da je u drevnom Izraelu odluke u vezi s vođenjem ratova donosio Bog (5. Mojsijeva 32:35, 43). Bitke koje je vodio njegov narod služile su određenoj svrsi. Međutim, ta je svrha već odavno ispunjena.  Povrh toga, Jehova je prorekao da će oni koji mu budu služili “na kraju danâ (...) mačeve prekovati u plugove” te da se “više [neće] učit ratovanju” (Izaija 2:2-4, St). Posve je jasno da ratovi koji se spominju u Bibliji ne opravdavaju današnje sukobe, od kojih se nijedan ne vodi pod Božjim vodstvom ili po njegovoj zapovijedi.

Dok je bio na Zemlji, Isus je pokazao kako je moguće mržnju zamijeniti nesebičnom ljubavlju kad je zapovjedio: “Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas” (Ivan 15:12). Također je rekao: “Sretni su miroljubivi” (Matej 5:9). Grčka riječ za ‘miroljubiv’ koja je ovdje upotrijebljena označava nešto više od stanja spokoja. Ona zapravo uključuje razvijanje mira i aktivno promicanje prijateljskih odnosa.

Kada je Isus bio uhapšen, apostol Petar pokušao ga je obraniti oružjem. No Božji ga je Sin prekorio, rekavši: “Vrati svoj mač na njegovo mjesto, jer svi koji se mača hvataju od mača će i poginuti” (Matej 26:52). Kako su kršćani prvog stoljeća primjenjivali ove riječi? Zapazite sljedeće navode:

“Pažljivo preispitivanje svih dostupnih informacija [pokazuje] da do vremena Marka Aurelija [121-180. n. e.] nijedan kršćanin nije postao vojnik; i nijedan vojnik, nakon što je postao kršćanin, nije ostao u vojnoj službi” (The Rise of Christianity).

“[Rani su se] kršćani ponašali puno drugačije od Rimljana. (...) Budući da je Krist propovijedao mir, nisu htjeli biti vojnici” (Our World Through the Ages).

Mnoge Kristove učenike koji su odbili služiti u carevim legijama Rimljani su zbog toga pogubili. Zbog čega su se onda kršćani i dalje čvrsto držali svog stava koji nije bio omiljen među ljudima? Zbog toga što ih je Isus poučio da budu mirotvorci.

Zamislite kako bi bilo strašno da se Kristovi sljedbenici bore u ratovima kao pripadnici sukobljenih vojski, pokušavajući ubiti jedni druge. Takvo što bilo bi suprotno kršćanskim načelima. Da, oni koji su poslušni Bogu Biblije ne žele povrijediti nikoga — čak ni svoje neprijatelje * (Matej 5:43-45).

Posve je jasno da Božji blagoslov ne počiva na ratovima koji se u današnje vrijeme vode između ljudi. Budući da teže za mirom, pravi kršćani zagovaraju mir koji će pod Božjim Kraljevstvom zavladati diljem svijeta.