JEDAN od najdragocjenijih darova koje su ljudi dobili nesumnjivo je sposobnost komuniciranja. Ona nam omogućava da jedni drugima prenosimo važne informacije bilo verbalno bilo na neki drugi način, kao naprimjer gestikuliranjem. Čovjekova sloboda govora pitanje je zbog kojeg se svuda u svijetu vode mnogi sporovi. Neki čak misle da samo ljudi mogu međusobno komunicirati.

Međutim, istraživanja pokazuju da i životinje razmjenjuju informacije služeći se veoma složenim metodama koje ljudi često ne mogu razumjeti. Da, one “govore”, no pritom se ne služe riječima, nego vizualnim znakovima kao što je mahanje repom, trzanje ušima ili lepetanje krilima. Drugi oblici komunikacije uključuju glasanje životinja, kao što su lajanje, rika, režanje ili ptičji pjev. Neke od tih “jezika” ljudi lako razumiju, dok druge uspijevaju otkriti tek nakon opsežnih znanstvenih istraživanja.

Sredina je srpnja. U ogromnom Nacionalnom parku Serengeti u Tanzaniji mnoge tisuće gnua u potrazi za zelenim pašnjacima idu na sjever prema Rezervatu Masai Mara u Keniji. U toku je godišnja seoba tih životinja i ravnicama odzvanja topot njihovih kopita. Međutim, na putu im prijeti opasnost. Vrebaju ih grabežljivci kao što su lavovi, gepardi, hijene i leopardi. Opasnost im prijeti i dok prelaze rijeku Maru, koja je puna krokodila. Kako gnui izlaze na kraj s napadima grabežljivaca?

Da bi zbunio neprijatelja, gnu najprije kratko galopira, a potom se okrene kako bi se suočio s neprijateljem. Čitavo vrijeme maše glavom čas nalijevo čas nadesno. Mahnito skače, izvodeći vrlo smiješnu predstavu. Čak će i nemilosrdni grabežljivac zastati i u čudu gledati taj neobičan ples. Ako mu grabežljivac još uvijek želi prići, gnu će ponoviti predstavu. Time toliko zbunjuje napadača da on nakon predstave ponekad odustane od lova. Zbog tog smiješnog plesa neki gnua čak nazivaju klaunom afričkih ravnica.

 Gnuova rođakinja impala, koja je nešto manja od njega, poznata je po divovskim skokovima. Mnogi smatraju da su njeni visoki skokovi simbol gracioznosti i brzine. No kad se nađe u opasnosti, ova antilopa skače zato da je grabežljivac ne bi mogao uhvatiti za noge. Njeni skokovi, dugi i do devet metara, daju napadaču jasnu poruku: “Uhvati me, ako možeš!” Malo je grabežljivaca koji su spremni prihvatiti izazov i krenuti u potjeru za impalom koja se ne predaje tek tako!

U divljini mnogi grabežljivci moraju uložiti puno truda kako bi postali vješti lovci. Mladi moraju pomno pratiti dok im roditelji pokazuju kako se lovi. U jednom afričkom rezervatu ženka geparda po imenu Saba viđena je kako svoje mladunce uči loviti, što je itekako važno za preživljavanje. Nakon što se više od sat vremena prikradala jednoj Thomsonovoj gazeli koja je pasla travu, skočila je s velike udaljenosti, a potom ščepala i stegla za vrat jadnu životinju — no ipak je nije ubila. Ubrzo nakon toga Saba je dovukla omamljenu životinju pred svoje mladunce, koji se, začudo, nisu odmah bacili na plijen. No ti su mladi gepardi znali zašto im je majka donijela živu životinju. Htjela je da nauče kako ubiti gazelu. Svaki put kad bi životinja pokušala stati na noge i pobjeći, uzbuđeni bi je mladunci ponovo oborili. Iscrpljena gazela na kraju je odustala od borbe za život. Saba je sa strane s odobravanjem gledala što mladunci rade.

Neke se životinje glasaju nevjerojatno glasno kad su u potrazi za hranom. Čopor pjegavih hijena obično rokće, frkće i hihoće dok trči za svojom žrtvom. Kad je ubiju, svojim će zluradim “smijehom” pozvati i druge hijene da im se pridruže u gozbi. Međutim, hijene se ne hrane samo svojim plijenom. One spadaju u najgore otimače hrane u divljini — služe se svim mogućim metodama napadanja drugih grabežljivaca kako bi se dočepale njihovog plijena. Hijene čak znaju prestrašiti lavove i otjerati ih od njihovog plijena! Kako im to uspijeva? Te bučne životinje ponašaju se kao da su pomahnitale i tako nastoje uznemiriti lavove koji jedu svoj plijen. Ako lavovi ignoriraju njihovu galamu, hijene još više divljaju i još ih drskije napadaju. Uznemireni lavovi često znaju ostaviti lešinu i udaljiti se.

 Kod pčela je potraga za hranom komplicirani ritual. Opsežna znanstvena istraživanja pokazala su da pčela medarica plesom obavještava druge pčele u košnici o tome gdje je pronašla hranu, o kojoj je vrsti hrane riječ, pa čak i kakve je kvalitete. Pčela na svom tijelu nosi uzorke hrane, primjerice nektara ili peluda, kako bi ih pokazala drugim pčelama u košnici. Plešući kao da pravi osmice u zraku, ona može ne samo uputiti druge pčele prema izvoru hrane nego i pokazati koliku udaljenost trebaju prevaliti. Pazite! Pčela koja vam leti iznad glave možda prikuplja neke važne podatke koje će po povratku u košnicu prenijeti drugim pčelama. Zbog vašeg parfema mogla bi se zabuniti i pomisliti da je pronašla hranu!

Malo je koji zvuk tako spektakularan kao lavlja rika u tihoj noći. Pretpostavlja se da postoji nekoliko razloga zbog kojih lavovi komuniciraju na taj način. Mužjakova prodorna rika služi kao upozorenje svima da je on na svom teritoriju — tko se želi približiti čini to na vlastitu odgovornost. No budući da je lav mačka koja živi u čoporima, rikom se služi i da bi održavao vezu s ostalima iz čopora. U tom slučaju rika je obično tiša i nije tako prodorna. Jedne noći čulo se kako neki lav riče svakih 15 minuta, sve dok mu se iz daljine nije javio njegov rođak. Tako su nastavili “razgovarati” idućih 15 minuta, sve dok se konačno nisu sreli. Tada je rika utihnula.

 Takva komunikacija ne samo da pomaže u održavanju dobrih odnosa već služi i kao upozorenje na opasnost od vremenskih nepogoda. Kokoš proizvodi nekoliko različitih zvukova kako bi svojim pilićima prenijela razne poruke. No najprepoznatljivije je dugo tiho kvocanje kojim se oglašava uveče, dajući na znanje da je došla u kokošinjac i da je vrijeme za počinak. Na majčin poziv raspršeni se pilići skupljaju pod njena krila i idu na spavanje (Matej 23:37).

Da li ponekad zastanete kad čujete pjev ptica? Ne zadivljuje li vas njihova sposobnost da proizvode takve zvukove? No jeste li znali da one zapravo ne pjevaju radi vas? Pjev im služi za prenošenje važnih poruka. Ptice ponekad pjevaju da bi obilježile svoj teritorij, no mnogo češće pjevaju da bi privukle potencijalnog partnera. Prema knjizi The New Book of Knowledge, kad mužjak i ženka pronađu jedno drugo, “90 posto manje vremena provode pjevajući”.

No ponekad melodičan pjev nije dovoljan da bi se osvojilo partnericu. Neke ženke zahtijevaju od mužjaka da plati “cijenu za nevjestu” prije nego što pristanu na parenje. Naprimjer, kod ptica tkalaca mužjak najprije mora pokazati koliko je vješt u građenju gnijezda, a tek onda može nastaviti s udvaranjem. Kod nekih drugih vrsta ptica mužjaci dokazuju da su sposobni brinuti se za obitelj tako što doslovno hrane ženku.

Složeni oblici komunikacije između životinja ne služe samo za zadovoljavanje njihovih fizičkih potreba nego i pomažu da se životinje što manje sukobljavaju te da među njima vlada mir. Budući da se i dalje vrše istraživanja o toj vrsti komunikacije, tek ćemo u budućnosti moći bolje upoznati jezik životinja. Iako ga sada ne možemo u potpunosti razumjeti, on veliča Jehovu Boga, koji ga je stvorio.