ISKUSITI žestinu potresa zastrašujuće je iskustvo. “Svuda oko mene padale su knjige s dva i po metra visokog drvenog ormara koji se nalazio pored mog kreveta”, sjeća se jedna osoba koja je 1999. preživjela potres na Tajvanu. ‘Nova kaciga koju sam tek kupila za vožnju motociklom pala je s vrha ormara na krevet točno pored moje glave. Kakve li ironije’, dodaje ona, ‘mogla me ubiti.’

Doživjeti potres grozno je iskustvo, no preživjeti ga nije ništa drugo nego tek početak. U satima koji slijede nakon katastrofe spasilačke ekipe hrabro nastoje pronaći ozlijeđene i pružiti im potrebnu pomoć. Često to čine pod prijetnjom daljnjih udara potresa. “Moramo biti izuzetno pažljivi”, rekao je jedan čovjek koji je namjeravao početi kopati kroz debeli sloj zemlje koji je zatrpao okolicu nakon nedavnog potresa u Salvadoru. “Ako se iznenada tlo ponovno pomakne, mogao bi se sručiti preostali dio brda.”

Ponekad neke osobe pokazuju izvanrednu samopožrtvovnost u nastojanju da pomognu nastradalima. Primjerice, kada je početkom 2001. jak potres pogodio Indiju, Manu, čovjek u poznim godinama koji sada živi u Sjedinjenim Državama, otišao je u svoju rodnu zemlju. “Moram ići”, rekao je, “kako bih pomogao svojoj obitelji, ali i svima koji pate.” Manu je ustanovio da je stanje na područjima koja je posjetio poražavajuće. Unatoč tome, rekao je: “Ljudi pokazuju nevjerojatnu hrabrost.” Jedan je novinar napisao: “Ne znam nikoga tko živi u mojoj blizini, a da nije dao što god je mogao — dnevnu, tjednu ili mjesečnu plaću, dio ušteđevine ili bilo što čega se mogao odreći kako bi pomogao.”

Naravno, jedno je raščistiti ruševine i pružiti pomoć ozlijeđenima, a nešto sasvim drugo pomoći osobama da se ponovno vrate u normalan život nakon što im je nekoliko trenutaka užasa posve promijenilo život. Pogledajmo kako na to gleda Delores, žena iz Salvadora koja je u potresu izgubila svoj dom. “Ovo je gore od rata”, kaže ona. “Tada smo barem imali krov nad glavom.”

 Kako smo već spomenuli u uvodnom članku, ponekad je osim materijalne pomoći ljudima itekako potrebna i emocionalna podrška. Naprimjer, kada je početkom 1999. potres paralizirao grad Armeniju u zapadnoj Kolumbiji, preko tisuću ljudi izgubilo je život, a mnogi su bili u stanju šoka i posve očajni. Psihijatar Roberto Estefan, koji je i sam pogođen tom katastrofom jer se srušila stambena zgrada u kojoj je živio, rekao je: “Gdje god da odete, ljudi traže pomoć. Otiđem u restoran pojesti hamburger, a ljudi koji me pozdrave većinom traže priliku da mi se požale kako ne mogu spavati i da mi kažu nešto o tuzi koja ih tišti.”

Dr. Estefan dobro zna da emocionalne posljedice koje potresi ostavljaju na ljude mogu biti razorne. Jedna žena koja je kao volonter pomagala na izgradnji prihvatilišta za preživjele rekla je kako neke osobe koje su u radnom odnosu ne idu na posao jer smatraju da će ionako uskoro umrijeti.

U kriznim situacijama kao što su ove Jehovini svjedoci  nastoje pomoći preživjelima kako u materijalnom tako i u duhovnom i emocionalnom pogledu. Naprimjer, odmah nakon ranije spomenutog potresa koji je pogodio Kolumbiju tamošnja podružnica Jehovinih svjedoka osnovala je odbor za elementarne nepogode. Tisuće Jehovinih svjedoka iz svih dijelova zemlje dragovoljno je priložilo hranu i novac. Ubrzo je u nastradalo područje poslano 70 tona hrane.

Često je u takvim trenucima od izuzetne važnosti duhovna podrška. Jednog jutra nakon potresa u Kolumbiji jedna Jehovina svjedokinja primijetila je jako utučenu ženu kako hoda jednom ulicom razorenog grada Armenije. Pristupila joj je i ponudila traktat Ima li nade za naše mrtve? *

Žena je odnijela traktat kući i pažljivo ga pročitala. Sljedeći put kada je jedna Jehovina svjedokinja pokucala na njena vrata osjetila je potrebu da joj ispriča što joj se dogodilo. Ona je bila vlasnica nekoliko kuća u gradu koje su srušene u potresu, a donosile su joj lijep prihod. Sada je bila siromašna. No to nije bilo sve. Kuća u kojoj su živjeli ona i njen 25-godišnji sin također se srušila za vrijeme potresa, a tom je prilikom poginuo njen sin. Žena je rekla kako je religija nikada nije zanimala, no sada je imala mnogo pitanja. Traktat koji je dobila pružio joj je pravu nadu. Uskoro je s njom započet biblijski studij.

Jehovini svjedoci uvjereni su da će doći vrijeme kada čovječanstvo više neće živjeti u strahu od prirodnih katastrofa, pa tako ni od potresa. Sljedeći članak objasnit će zašto to vjeruju.