JACOB je imao san. Maštao je o mjestu gdje bi ljudi živjeli u miru, gdje bombe ne bi ubijale koze njegove obitelji i gdje bi mogao ići u školu.

U gradu u kojem je živio rekli su mu da takvo mjesto postoji, premda je veoma daleko. Otac je rekao da je preopasno krenuti na takvo putovanje jer su neki na njemu umrli od gladi i žeđi. Međutim, kada je susjeda čiji je muž ubijen krenula na taj put sa svoje dvoje djece, Jacob je odlučio krenuti sam.

Jacob nije ponio ni hrane ni odjeće, a prvi je dan samo trčao. Put koji je vodio u sigurnost bio je prekriven mrtvim tijelima. Sljedećeg je dana sreo jednu ženu iz grada u kojem je živio i ona mu je rekla da dalje može nastaviti s njom i njenim suputnicima. Hodali su danima, prolazeći kroz napuštena sela. Jednom su morali prijeći preko minskog polja i tada je poginula jedna osoba iz njihove grupe. Da bi se prehranili, jeli su lišće.

Deset dana kasnije ljudi su počeli umirati od gladi i iscrpljenosti. Nedugo nakon toga napali su ih bombarderi. No konačno je došao dan kada je Jacob prešao granicu i stigao u izbjeglički logor. On sada ide u školu i više se ne plaši zvuka aviona. Svi avioni koje sada vidi nose hranu, a ne bombe. Pa ipak, nedostaje mu obitelj i htio bi se vratiti kući.

U svijetu ima na milijune takvih “Jacoba”. Mnogi od njih doživjeli su traume zbog rata te su iskusili glad i žeđ. Rijetki među njima znaju za normalan obiteljski život, a mnogi se nikada neće vratiti kući. Od svih siromašnih ljudi na svijetu oni su najsiromašniji.

 Visoko povjereništvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice dijeli ove siromašne lutalice u dvije grupe. Prema njihovoj definiciji, jednu grupu izbjeglica čine osobe koje iz opravdanog straha od proganjanja ili nasilja pobjegnu iz svoje zemlje. Drugu grupu izbjeglica čine osobe koje su zbog rata ili nekih drugih, sličnih problema koji ugrožavaju njihov život također prisiljene napustiti dom, no ostaju unutar svoje zemlje.

Nitko točno ne zna koliko izbjeglica životari u privremenim logorima ili koliko ih bespomoćno luta od mjesta do mjesta u potrazi za sigurnošću. Prema nekim izvorima ukupan broj izbjeglica u svijetu mogao bi se kretati oko 40 milijuna, a polovina njih su djeca. Odakle su svi ti ljudi došli?

Problem izbjeglištva poprimio je nove razmjere krajem Prvog svjetskog rata. Neposredno nakon njega neka su se carstva raspala, te je došlo do progona nacionalnih manjina. Milijuni Evropljana potražili su zbog toga utočište u drugim zemljama. Drugi svjetski rat — koji je bio mnogo razorniji od prethodnog — natjerao je daljnje milijune ljudi na bijeg iz svojih domova. Premda su ratovi koji se vode od 1945. više lokalnog karaktera, oni nisu ništa manje traumatični za civilno stanovništvo koje je njima zahvaćeno.

“Mada u ratovima uvijek ima izbjeglica, samo je u međunarodnim sukobima kakve poznajemo u dvadesetom stoljeću stradanjima zahvaćeno čitavo stanovništvo zaraćenih zemalja”, objašnjava Gil Loescher u svojoj knjizi Beyond Charity — International Cooperation and the Global Refugee Crisis, koja je objavljena 1993. “Ukidanjem razlike između vojnika i civila pojavio se ogroman broj izbjeglica koje su očajnički pokušavale umaći pred provalom nasilja u kojoj se nikoga ne štedi.”

Pored toga, mnogi sukobi koji se vode u današnje vrijeme zapravo su građanski ratovi u kojima strahovito stradavaju ne samo za rat sposobni muškarci nego i žene i djeca. Nekima od tih sukoba koje pothranjuju duboko ukorijenjene etničke i vjerske podjele čak se i ne nazire kraj. U jednoj afričkoj zemlji u kojoj sadašnja faza građanskog rata traje već 18 godina broj izbjeglica u zemlji popeo se na četiri milijuna, a još stotine tisuća njih pobjeglo je izvan zemlje.

Ratom izmučeni civili koji žele umaći nasilju redovito nemaju drugog izbora nego da napuste svoje ognjište. “Izbjeglice ne napuštaju svoju domovinu i traže dopuštenje za ulazak u neku drugu zemlju zato što to žele ili zbog toga što teže za lagodnijim životom, već iz krajnje nužde”, objašnjava se u knjizi The State of the World’s Refugees 1997-98. Međutim, dobiti dozvolu za ulazak u drugu zemlju danas možda i nije tako jednostavno.

Tijekom 1990-ih ukupan broj izbjeglica izvan njihove matične zemlje pao je s oko 17 milijuna na 14 milijuna. Međutim, ovo prividno poboljšanje situacije lako može navesti na krivi zaključak. Procjenjuje se da je u tom istom desetljeću broj izbjeglica unutar vlastite zemlje porastao na negdje između 25 i 30 milijuna. Što je dovelo do toga?

 Ljudima koji bježe iz svojih domova sve je teže steći status izbjeglice u nekoj drugoj zemlji, i to iz više razloga. Zemlje možda više nisu spremne prihvaćati izbjeglice jer se ne mogu nositi s ogromnim prilivom stranog stanovništva ili se pak s pravom boje da će velik broj izbjeglica dovesti do ekonomske i političke nestabilnosti u zemlji. Isto tako, uplašeni civili ponekad nemaju dovoljno snage, hrane ili novca da bi prešli dug put do granice. Preseliti se na neko sigurnije područje unutar domovine jedino je što im u tom slučaju preostaje.

U svijetu pored milijuna izbjeglica u pravom smislu te riječi postoje još milijuni drugih siromašnih ljudi koji svoju životnu situaciju nastoje poboljšati na jedini njima poznati način — preseljenjem u neku zemlju u kojoj su uvjeti za život mnogo bolji.

Dana 17. veljače 2001. jedan zarđali stari teretni brod nasukao se na obali Francuske. Na njemu je bilo oko tisuću muškaraca, žena i djece, koji su na moru proveli gotovo sedam dana bez hrane. Za ovo su riskantno putovanje platili 2 000 dolara po osobi, a da nisu ni znali u koju zemlju idu. Kapetan i posada broda nestali su vrlo brzo nakon što se brod nasukao. Na svu sreću, uplašeni su putnici spašeni, a francuska vlada obećala je da će razmotriti njihove zahtjeve za azil. Milijuni osoba poput njih svake se godine odluče na slično putovanje.

Većina tih ekonomskih emigranata dobrovoljno prihvaća nedaće i neizvjesnosti koje stoje pred njima. Potreban novac za putovanje uspiju nekako namaknuti zajedničkim silama jer im siromaštvo, nasilje, diskriminacija ili nasilni režimi — a ponekad i sve to — život kod kuće čine beznadnim.

Mnogi od tih ljudi izgubili su život u pokušaju da pronađu bolji život. Tijekom proteklog desetljeća oko 3 500 emigranata utopilo se ili je nestalo dok su pokušavali preko Gibraltara prijeći iz Afrike u Španjolsku. Godine 2000. pedeset osam kineskih emigranata ugušilo se u kamionu kojim ih se pokušalo prokrijumčariti iz Belgije u Veliku Britaniju. Nebrojeno mnoštvo drugih emigranata umrlo je od žeđi u Sahari, kad su se pretrpani, rasklimani kamioni u kojima su se vozili pokvarili usred pustinje.

Usprkos svim tim opasnostima, u svijetu neumoljivo raste broj onih koji napuštaju svoj dom iz ekonomskih razloga. U Evropu se svake godine prokrijumčari otprilike pola milijuna ljudi, a još 300 000 prokrijumčari ih se u Sjedinjene Države. Prema procjenama Fonda Ujedinjenih naroda za populacijska pitanja, broj doseljenika u svim državama svijeta 1993. iznosio je 100 milijuna, a više od trećine njih nastanilo se u Evropi i Sjedinjenim Državama. Otada se taj broj nesumnjivo znatno povećao.

Mnogi od tih doseljenika nikada ne pronađu sigurnost za kojom tragaju. Isto tako, većina izbjeglica ne pronađe sigurno i trajno utočište. Često se dešava da ti ljudi samo zamijene jednu vrstu problema drugom. U narednom članku pobliže ćemo razmotriti neke od tih problema i njihove skrivene uzročnike.