PRED vama se prostire slikoviti grad Beč, a u daljini se uzdižu brežuljci Bečke šume. Prizor je tako savršen da gotovo možete čuti kako se zrakom šire veseli zvuci Straussovih valcera. Ovaj ambijent namjerno je izabrao jedan mladić koji se sada svim silama trudi umiriti srce koje uzbuđeno lupa dok prosi svoju dragu. On i ona šezdeset su metara iznad zemlje. Gdje se nalaze? On nije ni prvi, a sigurno ni zadnji, koji je za tako posebnu prigodu izabrao omiljeni bečki Riesenrad — divovski kotač.

Divovski kotač, koji se nalazi u velikom bečkom parku Prateru, već je preko 100 godina omiljeni zaštitni znak ovog grada. ‘Beč poznajete jedino ukoliko ste ga vidjeli s divovskog kotača’, piše na natpisu istaknutom na ulazu koji vodi do ove atrakcije. No postojanje ovog kotača — a postoji duže od ijednog kotača te vrste na svijetu — nije proteklo bez ikakvih poteškoća. Kako je nastao ovaj čelični div? Kako je opstao tijekom burnih perioda svog postojanja?

Da bismo istražili povijest divovskog kotača, moramo se vratiti u 19. stoljeće, u vrijeme industrijske revolucije. U to je vrijeme čelik postao najzastupljeniji industrijski građevni materijal. Čelične konstrukcije smjelih projekata nicale su u glavnim gradovima diljem svijeta — čelično-stakleno zdanje Kristalne palače u Londonu, Kuća palmi u Beču i Eiffelov toranj u Parizu. Međutim, po toj se vrsti arhitekture naročito isticao Chicago, te je upravo u njemu prigodom Svjetskog sajma 1893. američki inženjer George Ferris konstruirao prvi divovski kotač.

Ferrisov kotač koji je izazvao opću senzaciju bio je promjera 76 metara i imao je 36 kabina, od kojih je svaka mogla primiti 40 putnika i povesti ih na veličanstveno dvadesetminutno razgledanje Chicaga i njegove okolice iz zraka. Za mnoge posjetioce taj je kotač definitivno bio najveća atrakcija izložbe. No na koncu je čikaški divovski kotač pao u zaborav i nakon što je dvaput premještan, 1906. je rastavljen i završio u starom željezu. Međutim, zamisao o divovskom kotaču već je počela golicati maštu stanovnika drugih gradova.

Po svemu sudeći, čikaški divovski kotač silno je oduševio britanskog inženjera i umirovljenog pomorskog oficira Waltera Basseta. Godine 1894. počeo je raditi na projektu divovskog kotača koji je trebao biti postavljen u dijelu Londona po imenu Earl’s Court, a kasnije je konstruirao još dva, jednog u Blackpoolu u Engleskoj i drugog u Parizu. U međuvremenu je bečki poduzetnik Gabor Steiner koji se bavio ulaganjem na području zabave tražio nešto novo što bi privuklo zanimanje Bečana. Jednog dana predstavnik Waltera Basseta predložio je Steineru da u Beču zajednički izgrade divovski kotač. Dva su čovjeka brzo sklopila pogodbu i pronašla pogodno mjesto za novu senzaciju iz Engleske. No hoće li uspjeti dobiti građevinsku dozvolu?

Kada je Steiner svoje građevinske planove izložio gradskom poglavarstvu, jedan član poglavarstva pogledao je planove, zatim Steinera pa ponovno planove. Potom je odmahnuo glavom i upitao: “Zar vi, gospodine direktore, stvarno mislite da ćete uspjeti pronaći nekoga tko će vam dozvoliti da podignete ovo čudovište i preuzeti na sebe tu odgovornost?” Steiner je odgovorio: “Ali takvi kotači već postoje u Londonu i Blackpoolu i funkcioniraju bez ikakvih problema!” No ovaj se nije dao razuvjeriti. “Englezi mogu raditi što ih je volja”, odgovorio je, “no ja ne želim preuzeti taj rizik na sebe.” Međutim, Steiner se nije dao zastrašiti te je ustrajao u svom zahtjevu sve dok nije dobio građevinsku dozvolu.

Već je sama izrada divovske konstrukcije od čelika bila svojevrsna senzacija. Znatiželjni promatrači svakodnevno su se okupljali na gradilištu kako bi razmijenili mišljenja o napretku radova. Kotač je dovršen nakon samo osam mjeseci. Dvadeset i prvog lipnja 1897. gospođa Horace Rumbold, žena engleskog ambasadora na bečkom dvoru, zadala je posljednje udarce čekićem. Nekoliko dana iza toga divovski je kotač proradio. Steiner se kasnije prisjetio: “Svi su bili oduševljeni te su nahrupili na blagajne.”

Nadvojvoda Franjo Ferdinand, nasljednik austrougarske krune, volio je promatrati glavni grad carstva s vrha divovskog kotača. Njegovo ubojstvo u lipnju 1914. koje je bilo uvod u prvi svjetski rat značilo je promjene i za divovski kotač. Ne samo da je ostao bez uglednog posjetioca nego je i zatvoren za javnost kada je pretvoren u vojnu promatračnicu. Divovski kotač ponovo je proradio u svibnju 1915. Međutim, u to je vrijeme u zemlji već vladala nestašica željeza, a divovski kotač, koji je svima stršao pred očima, samo je čekao da ga rastave! Kotač je 1919. prodan jednom praškom trgovcu koji ga je trebao rastaviti u roku od tri mjeseca. No rastavljanje te složene konstrukcije stajalo bi više nego što je vrijedilo željezo. Tako je tada već slavni zaštitni znak grada za dlaku izbjegao “smrtnu kaznu” i nastavio zabavljati oduševljene posjetioce.

Rat i slom Austro-Ugarske monarhije prouzročili su velike promjene u Beču. Tridesetih se godina ekonomsko stanje pogoršalo, a politička situacija zaoštrila. Steiner, nekada veoma ugledna osoba, morao je pobjeći zbog svog židovskog porijekla kako bi spasio život. Pa ipak, 1939. i 1940. divovski kotač zabilježio je rekordan broj posjetilaca. Drugi svjetski rat koji je u međuvremenu izbio kao da je kod ljudi pobudio mahnitu strast za zabavom. No u rujnu 1944. gradom se proširila alarmantna vijest — divovski se kotač zapalio! Kratki spoj do kojeg je došlo na obližnjem toboganu u lunaparku izazvao je požar koji je zahvatio divovski kotač i uništio šest njegovih kabina. No najgore je tek predstojalo.

U travnju 1945, na izmaku drugog svjetskog rata, kotač je još jednom zahvatio požar. Ovoga puta vatra je uništila svih 30 kabina i kontrolne uređaje. Ostao je samo pocrnjeli željezni okvir kotača. No čak ni to nije bio kraj kotača. Dok su nakon rata čitavi blokovi kuća ležali u ruševinama, divovski kotač, ustvari samo njegova čelična konstrukcija, gordo se uzdizao uvis. Još se jednom ustanovilo da bi rastavljanje kotača bilo preskupo. Je li postojalo kakvo drugo rješenje?

Da! Kotač je ponovno obnovljen, no iz sigurnosnih je razloga postavljena tek svaka druga kabina. Od svibnja 1947. pa sve do danas kotač se neumorno okreće, polako dižući i spuštajući svoje oduševljene putnike. Zahvaljujući filmovima kao što je Treći čovjek, čija je muzička tema odsvirana na citri postala nezaboravna, divovski kotač postao je poznat i daleko izvan Beča.

Divovski kotač u Beču opstao je sve do današnjeg dana, dok su oni koji su prvobitno izgrađeni u Chicagu, Londonu, Blackpoolu i Parizu završili u starom željezu. On je svjedok snažne želje poslijeratne generacije za obnovom te je postao simbol Beča. Ako ikada posjetite Beč, nema sumnje da ćete poželjeti provozati se divovskim kotačem. Možda će vam se tijekom vožnje pogled zaustaviti na jednom starijem gospodinu koji svojim unucima priča o tome kako je visoko na vrhu divovskog kotača pokušavao umiriti svoje srce koje je snažno lupalo kada je baka pristala udati se za njega.