KOKOŠ je ptica koja živi u gotovo svim zemljama svijeta. Vjerojatno je i najmnogobrojnija ptica na Zemlji. Prema nekim procjenama njena obitelj broji preko 13 milijardi članova! Njeno meso toliko je omiljeno da se svake godine pojede 33 milijuna tona piletine. Osim toga, kokoši godišnje snesu oko 600 milijardi jaja.

U zapadnim zemljama piletine ima napretek i jeftina je. Prije mnogo godina američkim je glasačima obećano kako će u slučaju da bude izabran jedan predsjednički kandidat piletine biti u svakom loncu. Međutim, danas piletina više nije luksuz ili privilegija manjeg dijela stanovništva. Kako je došlo do toga da je ova jedinstvena ptica postala tako dostupna i omiljena hrana? A što je sa siromašnijim zemljama? Ima li ikakvih izgleda da i one jednog dana uživaju u tom obilju?

Domaća kokoš potomak je jedne vrste divlje kokoši iz azijske prašume. Čovjek je brzo otkrio da je tu pticu lako pripitomiti. Isus je već prije nekih 2 000 godina spomenuo kako kvočka štiti svoje piliće skupljajući ih pod krila (Matej 23:37; 26:34). Takva usporedba pokazuje da su ljudi tog vremena uglavnom znali za tu pticu. No tek u 19. stoljeću masovni uzgoj kokoši i proizvodnja jaja postali su prava privredna djelatnost.

Danas je piletina daleko najomiljenije meso peradi. Milijuni domaćinstava — uključujući i obitelji koje žive u gradovima — uzgajaju kokoši kako za osobne potrebe tako i za prodaju. Ustvari, malo je domaćih životinja koje se kao kokoši mogu uzgajati na toliko različitih geografskih lokacija. U mnogim zemljama uzgojene su posebne vrste kokoši koje su prilagođene specifičnoj klimi i potrebama svog područja. Neke od njih su australski Australorp; poznati Leghorn, koji potječe s Mediterana, ali je veoma omiljen u Sjedinjenim Državama; američki New Hampshire, Plymouth Rock, crveni Rhode Island i Wyandotte te engleski Cornish, Orpington i Sussex.

 Zahvaljujući suvremenim znanstvenim metodama uzgoja peradarstvo je postalo jedna od najuspješnijih grana poljoprivrede. Farmeri u Sjedinjenim Državama primjenjuju pomno kontrolirane metode hranjenja i uzgoja u kavezima te znanstvene metode kontrole bolesti. Mnogi ljudi osuđuju takav način masovnog uzgoja, nazivajući ga okrutnim. No peradari unatoč tome i dalje pronalaze sve djelotvornije metode uzgoja tih ptica. Uz primjenu suvremene tehnologije sada samo jedna osoba može voditi brigu o oko 25 000 do 50 000 pilića. Pile za svega tri mjeseca dostiže potrebnu težinu da bi ga se isporučilo na tržište. *

Posjetite li bilo koji hotel, restoran ili neki manji ugostiteljski objekt, veoma ćete rijetko vidjeti jelovnik koji ne nudi meso ove domaće životinje. Ustvari, mnogi fast-food restorani u svijetu specijalizirali su se za posluživanje piletine. U nekim je društvima piletina još uvijek idealan izbor za neke posebne prigode. A u nekim zemljama, primjerice u Indiji, piletinu se poslužuje na neobično zanimljive načine. Jela poput piletine s crvenom paprikom — lal murgi, kosane piletine — kurgi murgi i piletine u đumbiru — adrak murgi, pravi su gurmanski užitak!

Zbog čega je piletina toliko omiljena? Jedan od razloga je taj što se malo koja namirnica slaže s toliko različitih začina kao ona. Kakvu piletinu vi volite? Prženu, pečenu u pećnici, na roštilju, pirjanu ili kuhanu? Otvorite li bilo koju kuharicu, vjerojatno ćete pronaći mnogo recepata za pripremu piletine koji će vam pomoći da svaki komad pilećeg mesa pripremite tako da bude što sočniji i ukusniji.

Budući da je ima u mnogim zemljama, piletina je i relativno jeftina. Nutricionisti je rado preporučuju jer sadrži proteine, vitamine i minerale neophodne našem tijelu. Osim toga, piletina je niskokalorična te ima malo zasićenih i ostalih masti.

Dakako, nemaju sve zemlje peradarskih proizvoda u izobilju. To je značajan podatak kada se uzme u obzir izvještaj komisije Vijeća za razvoj agronomije i agronomske tehnologije u kojem je stajalo: “Očekuje se da će 2020. svjetsko stanovništvo dostići brojku od 7,7 milijardi. (...) Međutim, predviđa se da će do najvećeg porasta stanovništva (95 posto) doći u zemljama u razvoju.” Ova izjava poprima još sumorniji ton kada se uzme u obzir da oko 800 milijuna ljudi već danas pati od pothranjenosti!

Pa ipak, mnogi stručnjaci smatraju da bi kokoši mogle odigrati jednu od ključnih uloga kada je riječ o pribavljanju hrane za stanovništvo koje pogađa glad i o osiguranju itekako potrebnog prihoda za poljoprivrednike. Problem je u tome što masovni uzgoj kokoši može siromašnim uzgajivačima predstavljati pravi izazov. Kao prvo, u siromašnijim zemljama kokoši se uzgajaju uglavnom na malim seoskim imanjima ili u dvorištima. Pored toga, u tim se zemljama kokoši rijetko drži pod nadzorom i štiti od štetnih utjecaja. Danju one slobodno tumaraju i traže hranu, a predvečer se vraćaju kući, gdje ponekad spavaju na drveću ili u metalnim kavezima.

Ne čudi da mnoge kokoši koje se uzgaja na ovakav način stradavaju — jedne kao žrtve neke smrtonosne virusne bolesti, a druge kao plijen grabežljivih životinja ili ljudi. Većina poljoprivrednika niti zna niti može pravilno hraniti kokoši, držati ih u odgovarajućim uvjetima ili ih zaštititi od bolesti. Zbog toga su pokrenuti programi kojima se poljoprivrednicima u zemljama u razvoju želi pružiti potrebno obrazovanje. Naprimjer, Organizacija Ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu nedavno je pokrenula jedan petogodišnji projekt čiji je cilj “povećanom peradarskom proizvodnjom pomoći siromašnom seoskom stanovništvu Afrike”.

Preostaje nam da vidimo kakve će rezultate polučiti ove dobronamjerne inicijative. Stanovnici bogatih zemalja mogli bi se zamisliti nad činjenicom da je nešto tako obično kao što je komad piletine možda pravi luksuz za većinu svjetskog stanovništva. Tim se ljudima ideja o ‘piletini u svakom loncu’ možda čini tek pustim snom.