KOJA stvorenja proizvode vodootporno superljepilo, služe kao usisivači koji odstranjuju prljavštinu i čak poučavaju znanstvenike o popravljanju gena? Obične male školjke iz porodice dagnji i njihovi slatkovodni rođaci iz natporodice Unionacea.

Te školjkaše nalazimo diljem svijeta. Neki žive u moru, dok drugi žive u rijekama i jezerima. Imaju ljušturu s dva kapka, a u njoj se nalazi meko tijelo prekriveno organom nalik koži, koji se naziva plašt. Kao i kod svih drugih mekušaca, taj plašt stvara ljušturu miješanjem kalcija i ugljičnog dioksida, koje organizam dobiva iz hrane i vode. Da bismo se mogli mjeriti s njihovim građevinskim umijećem, mi ljudi trebali bismo jesti komade kamena, prerađivati ih u sebi te ih izbacivati iz tijela u obliku gotovog građevnog materijala, od kojeg bi se sami od sebe gradili zidovi i krovovi! No istraživačima nije toliko zanimljiva sama ljuštura morskih školjkaša, već njihovo stopalo.

Ako pokušate odvojiti dagnju od kamena na kojem raste, otkrit ćete kako se nevjerojatno čvrsto drži za podlogu — što je neophodno da bi se oduprla oštrom kljunu gladne morske ptice ili jakim valovima. Što joj omogućava da se tako čvrsto drži za podlogu? Kad odabere mjesto na kojem će živjeti, dagnja ispruži iz ljušture svoje stopalo nalik jeziku i pritisne ga o čvrstu podlogu. Potom posebne žlijezde izlučuju u udubljenje na njenom stopalu tekućinu koja se sastoji od raznih proteina. Ta se tekućina brzo stvrdne i pretvori u tanku, elastičnu nit dugu otprilike dva centimetra. Zatim iz sićušne jastučaste tvorbe koja se nalazi na kraju niti štrcne malo prirodnog ljepila, nakon čega dagnja podiže stopalo i prvo je “sidro” bačeno. Više takvih sustavno postavljenih niti čini takozvani bisus, snop niti kojima se dagnja pričvršćuje za svoj novi dom, slično kao što se šator pomoću užadi pričvršćuje za tlo. Čitav postupak traje svega tri do četiri minute. (Vidi ilustraciju.)

Zamislite da imate izuzetno čvrsto i neškodljivo univerzalno ljepilo koje može prodrijeti u najmanje rupice i pukotine, a možete ga koristiti na svim podlogama, pa čak i pod vodom. Brodograditelji bi bili sretni da ga mogu koristiti za popravljanje brodova u moru i tako izbjeći njihovo dopremanje na suhi dok. Autolimarima bi dobro došla istinski vodootporna boja koja sprečava rđanje. Kirurzima bi itekako koristilo da imaju neškodljivo ljepilo pomoću kojeg bi spajali slomljene kosti i zatvarali rane. Zubari bi njime plombirali zube i lijepili okrhnute dijelove zuba. Izgleda da bismo mogli u nedogled nabrajati čemu bi sve služilo takvo ljepilo.

Međutim, znanstvenici ne razmišljaju o iskorištavanju samih školjaka za proizvodnju tog vrhunskog ljepila. Za samo jedan gram ljepila bilo bi potrebno 10 000 školjkaša. Prema tome, kad bi se željelo sakupiti dovoljno školjaka kako bi se zadovoljile svjetske potrebe za tim izuzetno čvrstim ljepilom, u svijetu bi se istrijebile sve vrste dagnji i njihovih slatkovodnih rođaka, a mnoge od tih vrsta već su danas ugrožene. Umjesto toga, američki istraživači izolirali su i klonirali gene potrebne za proizvodnju pet proteina koje sadrži ljepilo tih školjkaša i samo je pitanje vremena kad će početi masovna proizvodnja tih proteina u laboratorijima, što će omogućiti stručnjacima da ih iskušaju u raznim granama industrije. Britanski znanstvenici također vrše ispitivanja  na jednom od proteina koji se nalaze u ljepilu tih školjkaša. Međutim, školjkaši su još uvijek korak ispred znanstvenika. Jedino oni instinktivno znaju točan omjer raznih proteina koji je potreban za određenu podlogu. Molekularni biolog Frank Roberto s divljenjem je izjavio: “Tko to uopće može oponašati?”

Dagnje i njihovi slatkovodni rođaci hrane se filtriranjem organske tvari i sitnih organizama iz vode. Većina tih školjaka svakodnevno uvlači u tijelo po nekoliko litara vode, uzimajući iz nje hranu i kisik, ali i tvari koje zagađuju vodu, kao što su štetne bakterije i otrovne kemikalije. Ova sposobnost čini ih odličnim čistačima vode. Osim toga, po njima se na jednostavan način može rano otkriti zagađenost vode. Tako je nedaleko od naftnog izvora Ekofisk, u blizini norveške obale, stavljeno u more na stotine školjkaša iz porodice dagnji. Svakih nekoliko mjeseci znanstvenici ih vade i mjere razinu zagađenosti u unutrašnjosti njihovih ljuštura kako bi ustanovili štete li morskim organizmima kemijske tvari koje se ispušta u more. Od 1986. dagnje, njihovi slatkovodni rođaci i ostrige predmet su istraživanja u sklopu Mussel Watch Projecta, koji se provodi u obalnim i kopnenim vodama Sjeverne Amerike. Istraživači svake godine provjeravaju koliko se kemijskih tvari nataložilo u ljušturama školjkaša, tako da mogu primijetiti ako dođe do promjene kvalitete vode. Kako su samo korisni ti organizmi!

Jedan slatkovodni srodnik dagnji, školjka trokutnjača, često se smatra pravom napasti. Ta školjka veličine palčanog nokta inače živi u vodama istočne Evrope i vjerojatno je slučajno dospjela u  Sjevernu Ameriku kad je sredinom 1980-ih jedan prekooceanski brod tamo ispustio vodu koja mu je služila kao balast. Našavši se daleko od svojih prirodnih neprijatelja, te su se školjke naglo razmnožile na području Velikih jezera i u obližnjim rijekama, uzrokujući materijalnu štetu od nekoliko milijuna dolara zbog začepljivanja cijevi na crpilištima vode i stvaranja naslaga na trupovima brodova, molovima i mostovima. Osim toga, uzrokovale su pad broja nekih domaćih slatkovodnih školjaka.

Međutim, trokutnjača ima i jedno korisno svojstvo. Budući da se hrani filtriranjem i da je u tome izuzetno učinkovita, može brzo razbistriti mutnu jezersku vodu, proždirući alge koje se nalaze u njoj. Zahvaljujući tome podvodne zelene biljke opet se mogu razmnožiti, pružajući uvjete za život i drugim stanovnicima jezera. Znanstvenici se sada bave mišlju da tu vrhunsku sposobnost trokutnjače upotrijebe za filtriranje štetnih bakterija iz vodovodne vode, pa čak i za odstranjivanje nečistoće iz postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda.

Jeste li znali da neki slatkovodni školjkaši proizvode prirodne bisere, od kojih su neki veoma dragocjeni? Ako nekad nosite nakit ukrašen biserima ili ako imate bisernu dugmad na odjeći, lako je moguće da ti ukrasi potječu od školjaka bisernica. Unutrašnji sloj ljuštura tih školjaka stvara sjajno zrno sedefa koje se prelijeva u duginim bojama i često se koristi za umjetni uzgoj bisera. Sićušno zrno vadi se iz ljušture školjke bisernice i umeće u neku drugu školjku. Ona potom počinje prekrivati to strano tijelo slojevima sedefa, tako da s vremenom od njega nastaje biser.

Naravno, neki morski školjkaši, primjerice dagnje, služe nam kao hrana! Ljudi stoljećima s užitkom jedu njihovo ukusno i hranjivo meso pripremljeno na razne načine. Kod Francuza biste mogli kušati moules marinières, odnosno dagnje pirjane u umaku od bijelog vina i luka kozjaka. Španjolci vole pomiješati dagnje s mnogim drugim namirnicama koje zajedno čine specijalitet paella, dok ih Belgijanci poslužuju u velikom vrućem loncu s pomfritom kao prilogom. Diljem svijeta komercijalni uzgoj dagnji unosan je posao kojim se bave velike firme, no u nekim se evropskim zemljama tim poslom još uvijek bave mala privatna poduzeća. Ako namjeravate kušati ukusna jela od školjaka, budite oprezni i svakako provjerite jesu li ubrane na mjestu gdje je more čisto. Nipošto ih nemojte sami brati ako niste potpuno sigurni da more na tom mjestu nije zagađeno.

Tko zna koje će nam tajne školjke još otkriti. Uostalom, neki od tih organizama navodno žive preko sto godina! Školjkaši iz porodice dagnji i njihovi slatkovodni rođaci imaju maleno srce koje pumpa prozirnu krv, no nemaju mozak. Kako onda čine sve ranije opisane zadivljujuće stvari? Biblija odgovara: “Razgovori [se] sa zemljom, naučiće te, i ribe će ti morske pripovjediti. Tko ne zna od svega toga da je ruka Jehovina to učinila?” (Job 12:8, 9).