MI MOŽEMO samo zamisliti taj prizor. Mnoštvo netremice promatra kako tek porinuta galija francuskog kralja napušta sredozemnu luku Marseilles. To je jedan od najljepših brodova koji su ikada plovili morem. Bogate rezbarije te raskošni ukrasi od zlata i biserja rese krmeni dio broda. Najfinije izvezeno platno pridonosi kraljevskom sjaju palube. Dok ova barokna ekstravagancija blista na jutarnjoj svjetlosti, misli nekih ponosno se usredotočuju na kralja Luja XIV, kojega nazivaju i “Kralj-Sunce”.

U 17. stoljeću galije su rijetko korištene u vojne svrhe, no unatoč tome kralj Luj XIV odlučio je povećati broj svojih plovila na 40 — i tako je stvorio najveću flotu galija na Sredozemlju. Stručnjaci procjenjuju da je već i 20 galija bilo više nego dovoljno za njegove potrebe. Čemu je onda služila tako velika flota?

Kraljev savjetnik Jean-Baptiste Colbert objasnio je to, rekavši: “Nema te moći koja bolje od moći galija karakterizira veličinu nekog princa i pronosi njegovu slavu među strancima.” I doista, prvenstveni razlog postojanja Lujevih galija bio je prestiž. No, kakva je bila cijena tog prestiža?

Uzmimo za primjer ljudske patnje. Zbijeno na palubi broda — niti 45 metara dugačkoj i 9 metara širokoj — našlo bi se 450 veslača. Mjesecima su živjeli i radili na tom skučenom prostoru. Koža im je bila prepuna gnojnih rana od slanog morskog zraka, a tijela izbrazdana ožiljcima od čestih udaraca. Polovica njih umrla bi u onome što francuski povjesničari nazivaju francuskim “mjestom na kojem je istrunuo najveći broj ljudi”.

I doista, ono što je za nekolicinu značilo pompu i slavu, za mnoge druge značilo je jad i smrt. Otkuda onda kralju mnoge tisuće veslača za njegovih 40 brodova?

U srednjem vijeku veslači galija — odnosno galijoti, kako ih se nazivalo — bili su slobodnjaci, a veslanje se smatralo časnim zvanjem. No u 17. stoljeću stvari su se promijenile. Francuzi su od Otomanskog Carstva kupili neke veslače,  koje su nazivali Turcima. Većina njih bili su muslimani, mada su neki bili pravoslavci. Ratne zarobljenike također se koristilo u te svrhe.

“Jedan od najodurnijih i najbešćutnijih koraka koji su poduzeti kako bi se ‘ojačalo’ posadu nesumnjivo je bilo slanje irokeških ratnika na galije Kralja-Sunca”, primjećuju francuski povjesničari. No zatočenje američkih starosjedilaca pokazalo se pogrešnim korakom. Godine 1689. Francuzi su ih morali poslati natrag nakon što su irokeška plemena ugrozila prve francuske doseljenike.

Međutim, Lujevi ambiciozni projekti zahtijevali su još veslača. Colbert je pronašao rješenje. Izvijestio je magistrate o kraljevoj želji da “proglase krivima što je moguće više kriminalaca te da čak smrtne kazne preinače u kazne robije na galijama”. To nije bilo prvi put da su kriminalci poslužili u te svrhe. Otprilike dvjesto godina ranije, u ratovima s Italijom, kažnjenici su služili kao robovi na galijama. Međutim, broj kažnjenika koji su poslani na galije za vladavine Luja XIV i njegovog praunuka Luja XV bio je bez presedana. Između 1680. i 1748. na galije je poslano oko 60 000 muškaraca. Tko su bili ti galijoti?

I do polovice kažnjenika poslanih na galije činili su obični kriminalci. Bilo ih je od ubojica pa sve do sitnih lopova. Krijumčare se također kažnjavalo na ovaj način, pa su ponekad znali sačinjavati dobar dio veslača.

Osim njih tu su bili i pojedinci s ruba društva, koji su pod prisilom morali otići na galije. Godine 1666. jedan oficir u Marseillesu u čijoj su nadležnosti bile takve osobe napisao je: “Volio bih kad bi se donijela odluka da se sve lijenčine, hodočasnike (...), Cigane i druge lutalice pokupi i potrpa na galije. (...) To bi svijet očistilo od ološa, koji mu je ionako samo na teret.” Tako su, pod izlikom očuvanja javnog reda, Romi i prosjaci slani na galije. A 1660. čak su i hodočasnici iz Poljske koji su pohodili jedno svetište u Francuskoj prisilno uvršteni među galijote!

Još jedan izvor ljudske snage bili su dezerteri, koje se nakon uhićenja osuđivalo na doživotnu robiju na galijama. Bjeguncima bi se odsjeklo nos i uši, na obraze bi im se utisnulo žig u obliku ljiljanovog cvijeta, a glave bi im se obrijalo. Tijekom brojnih ratova koje je Luj XIV vodio u periodu između 1685. i 1715. na galije je poslano oko 17 000 dezertera. Što je čekalo te ljude?

Patnje galijota zapravo su počinjale još prije odlaska na more. Prije nego bi ih se zajedno s još stotinama zatvorenika okovalo i odvuklo u Marseilles, do šest bi mjeseci proveli u privremenom zatvoru. Za neke, kao primjerice one koji su dolazili iz Bretanje ili Pariza, taj prisilni marš značio je 800 kilometara pješačenja koje je nalikovalo noćnoj mori u trajanju od preko mjesec dana. Jedan njihov suvremenik nazvao je to “najtežom kaznom za kažnjenike”. Mnogi su na tom putu umrli.

Međutim, kažnjenike nisu ubijala samo dugačka putovanja ili oskudna hrana. Čuvari su nemilosrdno zlostavljali zatvorenike. Batine, izgladnjivanje i nedostatak sna uzimali su teški danak. Pored toga, ljudi koje su sretali duž puta nisu pokazivali gotovo nikakvu samilost prema grupama muškaraca u prolazu, što je u Francuskoj bio čest prizor. Navodno su na usrdnu molbu jednog zatvorenika koji je zatražio vodu neke mještanke odgovorile:  “Hodaj, hodaj! Tamo gdje ideš imat ćeš dosta vode!”

Mnogi od ovih kažnjenika nikad nisu vidjeli more, a kamoli galije. Zato je dolazak u luku Marseilles predstavljao grubo buđenje. Zatvorenike bi se sabralo na neku praznu galiju i potom pregledalo, kako je jedan od njih napisao, “kao goveda koja se kupuje na sajmu”. Pošto bi se zabilježilo njihove osobne podatke, zatvorenici bi postali broj u galijskom uređenju. “Ulazak u društvo galijota bez sumnje je uzrokovao iznimno veliku pomutnju u glavama ljudi te je predstavljao golemi mentalni i fizički šok”, bilježi jedan povjesničar. Međutim, očekivao ih je još gori tretman.

U odjeljcima koji su bili tek 2,3 metra dugački i 1,25 metara široki mjesecima je živjelo i veslalo pet muškaraca okovanih za klupe. Svaki je veslač imao manje od pola metra prostora za sjedenje. Prostor je bio toliko skučen da muškarci nisu mogli niti saviti ruke dok su povlačili vesla, od kojih je svako bilo barem 12 metara dugačko i preko 130 kilograma teško. Veslanje koje je trajalo satima bilo je iscrpljujuć posao koji je razdirao mišiće veslača i uvelike iskušavao njihovu snagu i izdržljivost. Jedan povjesničar objašnjava da je to bio posao koji se može “usporediti s najtežim poslovima koji se obavljaju u uvjetima tropske klime”.

Galije su bile plitke, pa su veslači bili smješteni svega oko jedan metar iznad razine mora. Zbog toga su neprestano bili mokri, često su veslali dok su im noge bile u vodi, a koža im je bila izjedena od slanog zraka. Porcije hrane bile su mizerne. “Kažnjenici bi učinili sve samo da prežive”, primjećuje jedan povjesničar. Bijeg gotovo nije dolazio u obzir. Ucjena raspisana na glave bjegunaca motivirala je seljake da se uključe u potjeru za svakim tko bi pokušao pobjeći. Tek bi svaki stoti uspio pobjeći.

Kazne se rijetko kada ispoštovalo. Stoga su se veslači koji su osuđeni na nekoliko godina robije mogli zateći za veslima i nekih 25 godina kasnije. Otprilike trećina ljudstva umrla bi u roku od tri godine. Sve u svemu, polovica veslača ne bi preživjela. Stopa smrtnosti bila je jednaka među veslačima na kopnu i onima na moru. Tijekom zime 1709/10. trećina njih umrla je zbog gladi i surovih vremenskih prilika. Nažalost, neki su poslani na galije isključivo zbog svog religioznog opredjeljenja.

Godine 1685. kralj Luj XIV opozvao je Nanteski edikt, čime je u Francuskoj zabranjen protestantizam. * Oko 1 500 protestanata osuđeno je na robovanje na galijama zbog toga što su odbili obratiti se na katolicizam ili zbog toga što su pokušali pobjeći iz zemlje. Kažnjavanje “heretika” na ovaj način već je isprobano 1545, kada je po zapovijedi kralja Franje I samo u jednom tjednu na galije poslano 600 valdenza. * No za vladavine Luja XIV, takozvanog pravog kršćanskog kralja, proganjanje je poprimilo nove razmjere.

Zašto se protestante slalo na galije? Jedan kraljev službenik obrazložio je to, rekavši: “Nema drugog načina za obraćenje heretika osim sile.” Jedan povjesničar dodaje: “Kralj se nadao da će se većina osuđenih protestanata okaniti religije zbog koje su podnijeli tolike žrtve čim udahnu ‘zrak na galiji’.” Međutim, većina je odbila odreći se vjere u zamjenu za slobodu. Zbog toga su na poticaj katoličkih zapovjednika brodova često bili izvrgnuti groznom  javnom batinanju. Neki su umrli; drugi su do kraja života nosili ožiljke.

Usprkos tom nečovječnom nasilju, protestanti su bili aktivni u prenošenju svoje vjere drugima. Zbog toga su neki, među kojima i barem jedan katolički kapelan, postali protestanti. One koje se smatralo najopasnijima, a to su bili obrazovani protestanti, vlasti su odvodile s brodova i bacale u tamnice da tamo umru. No to nije spriječilo protestantske galijote da pomažu jedni drugima, čak u toj mjeri da su organizirali satove opismenjivanja za nepismene istomišljenike.

Kažnjenici nisu izgubili iz vida zbog čega ih se progoni. “Što više patim, to više volim istinu zbog koje patim”, napisao je protestant Pierre Serres. Mnoge su se zemlje zgražale nad vijestima o vjerskim progonima u Francuskoj. Godine 1713. engleska kraljica Ana izvršila je pritisak koji je urodio oslobađanjem mnogih kažnjenika. Ironično je da su protestanti, kojima je prethodno bilo zabranjeno da napuste Francusku, sada bili prognani.

S vremenom su galije postale žrtve novih zbivanja u pomorstvu i nedostatka novčanih sredstava, te su tako pale u zaborav. Financijski problemi kralja Luja XIV doveli su do smanjenja broja galija. Godine 1720. preostalo je još samo 15 brodova, koje se koristilo u znatno manjoj mjeri. Galijoti su većinom ostajali u Marseillesu, gdje su postali dio ekonomske scene grada, radeći u obližnjim tvornicama sapuna ili prodavajući odjeću koju su sami pleli. Konačno je 1748. donesen zakon kojim je galijama odzvonilo.

Galije su još uvijek prisutne u svijesti Francuza. Kad se suoče s teškoćama, Francuzi će često uzviknuti: “Quelle galère!” što doslovno znači: “Kakva galija!” Mnogo toga što znamo o životu na galijama dugujemo zapisima protestantskih galijota. Unatoč očitoj vjerskoj diskriminaciji, oni su sačinjavali organizaciju u kojoj su jedni drugima pomagali i pružali moralnu podršku. Ustrajnost i nada bile su važne za njihovo preživljavanje, a kompromis nije dolazio u obzir.

Zanimljivo je da povjesničari, čak i kad uzmu u obzir vjersku netoleranciju koja je vladala u to doba, izražavaju čuđenje što su suci bili spremni “ne trepnuvši okom donijeti zakon kojim su pošteni, lojalni podanici stavljeni u isti položaj kao i najgori kriminalci”.

Doista, uspomene na galijote i dalje snažno svjedoče o užasnoj nepravdi koju ljudi nanose svojim bližnjima. Da, “čovjek vlada nad čovjekom na njegovu nesreću” (Propovjednik 8:9, St). Možemo biti sretni što će u skoroj budućnosti Božji imenovani Vladar, Isus Krist, “izbaviti ubogoga koji cvili i nevoljnoga koji nema pomoćnika” (Psalam 72:12-14).