NE SKRIVAJUĆI znatiželju, supruga i ja dovezli smo se do sjevernog ulaza u Nacionalni park Yellowstone, u državi Wyoming (SAD). Još od djetinjstva ime Old Faithful (Stari vjerni) i izrazi kao što su “gejzir” i “termalni izvor” budili su u nama znatiželju. Hoće li zbilja ispuniti naša očekivanja?

Na glavnom ulazu u park ugledali smo masivnu kamenu strukturu od dva lukom spojena stupa. Na vrhu te strukture uklesane su riječi: “Ljudima na dobrobit i zadovoljstvo.” Budući da je otvoren 1872, Yellowstone je najstariji nacionalni park na svijetu.

Krenuli smo od Mammoth Hot Springsa, dijela parka koji se nalazi do same granice s Montanom. Učinak vrućine koja dopire iz zemlje na ovom je mjestu bio itekako uočljiv. Voda je ključala i prskala iz prirodnih izvora i bazena. Oblaci pare izbijali su iz pukotina. Terase od sadre, jedne vrste minerala ružičaste boje, nalikovale su svijeći s koje curi vosak.

Yellowstone je mjesto s čak 10 000 geotermalnih čuda. Continental Divide * presijeca visoki ravnjak Rocky Mountainsa. Tako njegove vode teku u pravcu zapada i istoka, no ima i onih koje poniru. Saznali smo da čuda koja se zbivaju u Yellowstoneu možemo zahvaliti upravo tim ponornicama. Nekada su ovaj ravnjak potresale snažne vulkanske erupcije. Jedna od njih koja se zbila tisućama godina ranije ostavila je iza sebe divovsku kalderu (krater) veličine 75 puta 45 kilometara. Magma, odnosno rastaljeno stijenje, koja se i dalje skriva ispod površine, podržava taj proces kuhanja koji se odvija u Yellowstoneu.

Table postavljene u parku govore nam da površinske vode poniru kroz porozne stijene sve dok ne dospiju do sloja stijena koji se nalazi neposredno iznad zemljine magme i izuzetno je vruć. Odatle vrućina tjera vodu natrag prema površini. Na mjestima gdje voda pronađe otvor stvara se termalni izvor. Ako vruća voda na svom putu kroz stijene prema površini naiđe na prepreke, pritisak se povećava, pa nastaju gejziri. Na nekim drugim mjestima voda iz zemlje izbija u obliku pare. Takva vrela nazivaju se fumarole. Blatni izvori formiraju se na mjestima gdje kiseli plinovi i voda razgrađuju tlo na blato i ilovaču. To je doista fantastičan prizor!

Po svim vidljivim znakovima geotermalne aktivnosti oko Mammoth Hot Springsa pretpostavili smo da smo u blizini poznatog gejzira Old Faithfula. Tek kad smo pogledali na kartu shvatili smo da se Old Faithful nalazi 80 kilometara južnije. Yellowstone je puno veći nego što smo mislili, zauzima površinu od 900 000 hektara.

Da bismo došli do Old Faithfula, krenuli smo putem koji se vijugajući spušta prema zapadnom dijelu parka i vodi turiste do pet gejzira. Uskoro smo se potpuno privikli na miris sumpora i na vodenu paru koju smo vidjeli kako izbija svuda oko nas.

I mi smo poput milijuna posjetilaca prije nas htjeli znati kada će gejzir proraditi. Uvijek smo mislili da se erupcije dešavaju u pravilnim vremenskim razmacima — točno svakih 57 minuta. No razgledavajući okolinu, ugledali smo natpis na kojem je pisalo da se sljedeća erupcija gejzira  očekuje u 12.47. Dotad nam je preostalo dobrih sat vremena, a ni navedeno vrijeme nije bilo ništa više od puke pretpostavke! Zamolili smo Ricka, čuvara parka, da nam kaže nešto više o tome.

“Preciznost Old Faithfula samo je mit”, rekao nam je. “Vremenski razmak između erupcija uvijek je varirao, a vremenom se i povećao zbog potresâ i predmeta koje vandali bacaju u otvor gejzira. Gejzir se danas aktivira prosječno svakih 80 minuta. Osoblje parka može predvidjeti samo vrijeme naredne erupcije.”

Dvanaest i trideset je. Krenuli smo prema Old Faithfulu kako ne bismo propustili narednu predstavu. Stotine ljudi već su sjedile u prostoru predviđenom za gledatelje ili su išle u tom pravcu. Old Faithful pustio nas je da čekamo deset minuta. No kad je eruptirao, bio je to prizor ljepote kakav ne može prenijeti nijedan fotograf. Nakon što je s nekoliko grčevitih provala pročistio grlo, uslijedio je vrhunac. Svi su pljeskali. Erupcija je trajala oko tri minute i na naše oduševljenje bila iznimno visoka. Voda i vodena prašina dizale su se i padale u naletima, dosežući visinu između 37 i 46 metara. Okupana Sunčevim zrakama vodena se prašina raspršivala stvarajući pritom različite oblike.

Kad je sve bilo gotovo, otišli smo u predvorje obližnjeg hotela. Međutim, Old Faithful i dalje nas je podsjećao na svoje prisustvo. Do kraja dana, svaki put kad bi se približilo predviđeno vrijeme erupcije, svi bi gosti prekidali svoje aktivnosti i izlazili kako bi promatrali taj prizor. Gejzir nam je priredio nekoliko erupcija izuzetne širine, visine i ljepote, među kojima se posebice isticala ona prilikom koje se razigrana voda nazirala u svjetlu zalazećeg sunca. Stari se gejzir uistinu pokazao vjernim.

“Na našoj planeti postoji manje od 500 gejzira, a otprilike 300 njih je u Yellowstoneu”, rekao nam je Rick, čuvar parka. “Stotinu šezdeset njih nalazi se u ovoj maloj dolini, Upper Geyser Basinu, koja je dugačka svega dva kilometra. Ostali se gejziri pojavljuju i nestaju — aktivni su ili spavaju — no Old Faithful uvijek je tu.” Međutim, Old Faithfulov susjed, gejzir Grand, izbacuje mlazove do 60 metara u visinu. Gejzir Steamboat može to učiniti  do visine od skoro 120 metara, što je triput više od Old Faithfula — no može godinama biti neaktivan. U mjestu Norris nalazi se gejzir Echinus, koji zadivljene posjetitelje ponekad otušira toplom vodom.

Narednog jutra ponovo smo pregledali turistički vodič parka. U njemu je stajalo: “Vrela voda nalazi se ispod tankog, krhkog sloja zemlje; temperatura vode u izvorima blizu je ili iznad točke vrenja. Svake godine dešava se da posjetioci skrenu sa staze na termalna područja i zadobiju teške opekline, dok neki i smrtno stradaju u vreloj vodi.” U drugoj brošuri čitamo: “Pažnja: Bizoni su proboli mnoge posjetitelje. Bizon zna težiti 900 kilograma i može trčati 50 kilometara na sat, triput brže od vas.” Nadali smo se da se nećemo tako skoro morati utrkivati s njim!

Prednost prolaza na cestama Yellowstonea imaju životinje. Kad se neka životinja pojavi na vidiku, automobili se zaustavljaju u trenu i prometne se gužve javljaju na mjestima gdje ih nitko ne bi očekivao. Jedna takva gužva upravo se raščišćavala dok smo se približavali, a turisti su se vraćali u automobile. Upitali smo jednu gospođu što su svi ti ljudi promatrali, a ona nam je odgovorila: “Velikog mužjaka losa, no već je otišao.”

Malo kasnije gledali smo kako nekoliko kanadskih jelena pokušava namamiti svoju dva tjedna staru lanad da prijeđe potok. Jeleni su sišli s planine gdje su proveli zimu i kretali se prema nižim predjelima parka. Lanad nije htjela dalje — nitko nije rekao da će morati prelaziti potok. No kako majke nisu prestajale dozivati svoje mlade, lanad je na koncu ipak prešla.

Sljedeća etapa našeg izleta bio je jelovstonski Grand Canyon. Tijekom vožnje izlazili smo na različitim vidikovcima raspoređenim duž 360 metara visokog ruba kanjona i zagledavali se — ponekad i ne baš tako rado — u dubinu. U dnevniku koji je vodio tijekom svoje ekspedicije 1870. Nathaniel Langford govorio je o ‘svojoj malenkosti i bespomoćnosti’ koje je osjećao dok je netremice promatrao ovo 32 kilometra dugačko ždrijelo i njegove stijene jarke oker boje — po kojima je rijeka Yellowstone i dobila ime — te dva gorda vodopada. Osjećali smo se jednako mali i bespomoćni kao i on.

Sljedećeg dana krenuli smo u pravcu istoka. Pejzaž parka ponovo se promijenio. Ovdje se sastojao od visokih stabala, a cesta dvaput presijeca pojas Continental Dividea. I dalje smo viđali bizone, često u njihovoj tipičnoj pozi, i druge velike životinje. Nažalost, nismo vidjeli nijednog  medvjeda — još jednu veliku turističku atrakciju Yellowstonea. Što se dogodilo s njima?

Kako su na ovom mjestu medvjedi godinama živjeli u neposrednoj blizini ljudi, znalo se dogoditi da ozlijede ili čak ubiju nekog turista. Ništa bolje nije bilo ni medvjedima. Stoga je početkom ‘70-ih Služba za zaštitu nacionalnog parka zatvorila smetlišta, želeći tako odviknuti medvjede od ovisnosti o hrani koju jedu ljudi. To je medvjede otjeralo u divljinu. Program je urodio plodom. Medvjedi sada jedu prirodnu hranu i zdraviji su. Međutim, turisti ih i dalje mogu sresti na pojedinim mjestima, kao što je Fishing Bridge, gdje i medvjedi i ljudi dolaze radi jela, spavanja i ribolova.

Fishing Bridge ostavili smo za kraj svog putovanja. Upravo na tom mjestu park nam je priredio zadnje veliko iznenađenje. Dok smo preko jezera Yellowstone — najvećeg planinskog jezera u Sjevernoj Americi — promatrali snijegom prekrivene vrhove planine Tetona, na trenutak smo pomislili da se nalazimo u sjevernoj Italiji; jezero i njegova okolica odražavali su ono isto alpsko dostojanstvo. Međutim, od medvjeda ni traga.

Približilo se vrijeme za odlazak iz Yellowstonea. Naše oči i naš duh bogato su nagrađeni ovom posjetom. A zbilja je nadmašila naša očekivanja.