KADA je barun Pierre de Coubertin predložio obnavljanje Olimpijskih igara, govorio je o nekim plemenitim idealima. Da, moto suvremenih Olimpijskih igara, koji se pripisuje Coubertinu, glasi: “Na Olimpijskim igrama nije najvažnije pobijediti, važno je sudjelovati. (...) Nije glavno biti pobjednik, važno je dobro se boriti.”

Coubertin je vjerovao da sudjelovanje u primjernom natjecanju može izgrađivati čvrst karakter, razvijati sposobnost zdravog rasuđivanja i poticati na pošteno ponašanje. On je čak govorio o ‘religiji sporta’. Smatrao je da Olimpijske igre mogu naučiti ljude da žive u miru.

No do 1937, kad je Coubertin umro, izblijedjele su sve nade u ostvarenje te ideje. Igre su jednom već bile otkazane zbog rata koji je zahvatio čitav svijet, a rasla je i napetost koja je prethodila jednom drugom velikom sukobu. Danas su olimpijski ideali u još većoj krizi. Što je uzrok tome?

Sportaši već desetljećima koriste kemijska sredstva koja potiču psihofizičke sposobnosti kako bi pobijedili u natjecanju, a Olimpijske igre nisu pošteđene te pošasti. Dapače, danas, 25 godina nakon što je uvedena doping kontrola koju se smatralo rigoroznom, upotreba zabranjenih kemijskih sredstava među olimpijcima i dalje predstavlja problem.

Neki sportaši uzimaju steroide da bi stekli prednost u odnosu na ostale. Drugi uzimaju stimulativna sredstva. Među kratkoprugašima i drugim sportašima kojima je najvažnija eksplozivna snaga popularni su ljudski hormoni rasta, budući da pomažu sportašima da se brzo oporave od intenzivnog fizičkog naprezanja i jačaju mišiće. S druge strane, među mnogim dugoprugašima, plivačima i skijašima koji se natječu u nordijskim disciplinama omiljena je jedna vrsta eritropoetina dobivena  genetičkim inženjerstvom, budući da povećava izdržljivost tako što potiče proizvodnju crvenih krvnih stanica.

Stoga je razumljivo da dr. Robert Voy, bivši direktor sektora za doping kontrolu u Olimpijskom odboru SAD-a, naziva sportaše “hodajućim laboratorijem”. On dodaje: “Znanstvenici, kemičari i neetični liječnici počeli su koristiti Olimpijske igre za vršenje eksperimentalnih istraživanja.” A što reći o doping kontroli? Dr. Donald Catlin, direktor jednog laboratorija za doping kontrolu u Sjedinjenim Državama, kaže: “Snalažljivi sportaši koji žele uzimati doping prešli su na sredstva koja ne možemo otkriti testiranjem.”

Budući da se samo mali broj gradova može kandidirati za domaćina Olimpijskih igara, neki od njih spremni su učiniti sve i svašta kako bi postali domaćini te manifestacije. Prije nepune dvije godine izbio je skandal koji je ukaljao ugled Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO-a). Optužbe o podmićivanju članova MOO-a svotama od čak 400 000 dolara u vrijeme kad se Salt Lake City uspio kandidirati za domaćina Zimskih olimpijskih igara 2002. dovele su u pitanje poštenje onih koji sudjeluju u izbornom procesu.

Granica između gostoljubivosti i čistog podmićivanja obično se gubi kad potencijalni gradovi domaćini  nude raskošne poklone onima koji odlučuju o tome gdje će se igre održati. U skandal u vezi sa Salt Lake Cityem bilo je upleteno čak 20 članova odbora, a 6 ih je na koncu bilo isključeno. U slučaju Olimpijskih igara 2000. u Australiji svi pokušaji da se zadrži dojam legitimnosti propali su kad je predsjednik Australskog olimpijskog odbora priznao: “Nismo pobijedili [na natječaju] samo zahvaljujući ljepoti grada i sportskim objektima koje smo ponudili.”

Raskošan način života nekih istaknutih članova MOO-a pruža daljnji razlog za sumnju. Nedavno preminuli predsjednik Međunarodne veslačke federacije, Švicarac Tommy Keller, jednom je prilikom rekao da, prema njegovom mišljenju, neki sportski funkcionari gledaju na Olimpijske igre samo kao na sredstvo za “zadovoljavanje vlastite taštine”. Dodao je da ih vjerojatno motivira “težnja za novcem i ostvarenjem osobnih ambicija”.

Nitko ne može poreći da se na Olimpijskim igrama obrće silan novac. Već je postala tradicija da televizijski prijenosi igara postižu veliku gledanost i da se igre povezuju s unosnim reklamnim aranžmanima, tako da sponzoriranje igara predstavlja odličan marketinški potez.

Uzmimo za primjer Olimpijske igre 1988, za koje je devet multinacionalnih kompanija ukupno platilo MOO-u preko 100 milijuna dolara za marketinška prava diljem svijeta. Na Ljetnim olimpijskim igrama 1996. u Atlanti prodajom istih prava zarađeno je ukupno 400 milijuna dolara. No to ne uključuje prava na televizijske prijenose. Jedna je američka televizijska mreža platila preko 3,5 milijardi dolara za prava na prijenos Olimpijskih igara od 2000. do 2008. U jednom drugom slučaju radi se o 11 sponzora iz raznih dijelova svijeta koji bi u jednom četverogodišnjem razdoblju navodno trebali platiti po 84 milijuna dolara. Stoga neki tvrde da su Olimpijske igre, koje su nekad bile ideal ljudskih vrlina, danas u prvom redu prilika za zaradu koja simbolizira ljudsku pohlepu.

Neki stručnjaci kažu da počeci krize Olimpijskih igara sežu do početka 1980-ih, kada je  došlo do dvije važne prekretnice. Prva prekretnica bila je odluka da se nekim međunarodnim sportskim federacijama dodijeli pravo odlučivanja o tome koji sportaši mogu biti izabrani za sudjelovanje na Olimpijskim igrama. Premda je MOO prije ograničio sudjelovanje samo na amatere, federacije su otada počele dopuštati profesionalnim sportašima da sudjeluju u olimpijskim natjecanjima u svom sportu. No profesionalni sportaši donijeli su i stavove koji su tipični za profesionalce. Onome tko se samo ‘dobro bori’ ne nude se velike svote novca za reklamiranje određenih proizvoda i zato je pobjeđivanje ubrzo postalo imperativ. Ne iznenađuje da je zbog toga porasla upotreba kemijskih sredstava koja potiču psihofizičke sposobnosti.

Druga prekretnica nastupila je 1983, kad je MOO odlučio izvući profit iz onog što je  njegov stručnjak za marketing nazvao “najdragocjenijim neiskorištenim simbolom na svijetu” — a to su olimpijski krugovi. Tako je nastala klima neobuzdanog komercijalizma koji je postao prepoznatljivo obilježje Olimpijskih igara. Jason Zengerle je primijetio: “Unatoč silnim govorancijama o unapređivanju mira i ujedinjavanju svih ljudi svijeta (...), Olimpijske igre zapravo se nimalo ne razlikuju od (...) bilo koje druge pompozne sportske manifestacije.” No znači li to da su ideali koje je ponudio olimpijski pokret neostvarivi?