SANTERIA je već dugi niz godina istaknuta religija na Kubi. Međutim, ovaj se oblik obožavanja postupno proširio i na druge zemlje. Naprimjer, u središtu Ciudad de Mexica na jednoj od glavnih tržnica postoje specijalizirane trgovine koje prodaju razne religijske predmete vezane uz santeriu, kao što su raspela, svijeće, amajlije i fetiši. Većina tih trgovina naziva se botanicas, a ima ih i u drugim velikim gradovima Sjeverne, Srednje i Južne Amerike. U New Yorku se botanicas reklamiraju u telefonskom imeniku, na čijim su poslovnim stranicama daleko zastupljenije nego druge trgovine u kojima se prodaju vjerski predmeti.

Mnogim ljudima santeria je privlačna zbog toga što je protkana mistikom i egzotikom. Elementi santerie mogu se naći u nekim popularnim djelima latino glazbe i književnosti. Santeria više nema izrazito vjerski karakter, već sve više postaje svjetovni i kulturni fenomen te se širi putem afro-karipske glazbe i raznih kulturnih manifestacija.

U santeriu su utkana osnovna obilježja i tradicije drevne afričke religije plemena Joruba iz Nigerije. Kad su u razdoblju od 1770-ih do 1840-ih pripadnici plemena Joruba kao robovi odvođeni na Karipske otoke, nosili su sa sobom i svoju religiju. Kad su se našli u novom svijetu, ti su afrički robovi bili prisiljeni prihvatiti katolicizam, no nisu se htjeli potpuno odreći svojih tradicija. Tako su stvorili jedan novi oblik obožavanja koji je imao elemente i jedne i druge religije. Takvo spajanje vjerskih običaja i vjerovanja naziva se sinkretizam.

U nastojanju da vrše vjerske obrede u skladu sa svojim drevnim vjerovanjima, robovi su katoličkim svecima dali dvojni identitet, tako da je svaki svetac imao presliku u nekom afričkom bogu s njegovim specifičnim osobinama i moćima. Na taj su način afrički bogovi i božice, zvani orishe, dobili imena i obličja katoličkih svetaca. Međutim, robovi su zadržali iste rituale, običaje i vjerovanja koje su imali u Africi. Jedan kubanski svećenik santerie objašnjava: “Sinkretizam nam  omogućava da na oltaru obožavamo katoličkog boga, no u njemu vidimo afričkog boga.”

U religijama kao što su voodoo, obeah i macumba također postoje elementi rimokatoličke liturgije, sakramenti i sveti predmeti, a sve je to pomiješano sa spiritističkim obredima iz Afrike. Budući da je u početku Katolička crkva u Latinskoj Americi zabranjivala afričke religije, santeria je dugo vremena morala biti u tajnosti. No s vremenom je Katolička crkva počela tolerirati robovima taj sinkretizam.

Koja su obilježja ove religije? Santerosi, kako se danas nazivaju pripadnici religije santerie, obožavaju jedno vrhovno biće i grupu božanstava, ili orishe, koji čine jorupski panteon. Volju orisha gatanjem tumače svećenici santerie. Ponekad orishe navodno opsjedaju obožavaoce kako bi preko njih izrekli svoje poruke. Sljedbenici mogu ugoditi orishi molitvama, glazbom, dobrim vladanjem i prinašanjem žrtava. Oltari igraju važnu ulogu u obožavanju; santerosi ih postavljaju u svojim domovima i stavljaju na njih cvijeće, rum, kolače i cigare kako bi božanstva bila sretna i spremna pomagati.

U jednom je članku New York Timesa Lizette Alvarez ovako objasnila filozofiju santerie: “Ta religija naglašava sadašnji život, a ne život nakon smrti, i usredotočuje se na prirodne sile. Svako božanstvo predstavlja neku prirodnu pojavu, primjerice grmljavinu, i neku ljudsku osobinu, kao naprimjer moć.” Svećenici santerie pomažu ljudima u rješavanju svakodnevnih problema obraćajući se orishama za savjet. To nisu katolički svećenici i oni izvode uobičajene rituale santerie kod kuće, a ne u hramu.

Santeria je naročito privlačna ljudima koji trebaju emocionalnu i materijalnu podršku, budući da im daje osjećaj zajedništva, osjećaj da pripadaju jednoj velikoj obitelji. Najprivlačnija je onima koji imaju težak život, a i imigrantima koji su se doselili u zemlje u kojima se prakticira santeria. Sljedbenici pripadaju specifičnoj zajednici u kojoj jedan muški ili ženski santero služi kao kum, savjetnik i svećenik cijele zajednice. Obred primanja novih članova vrše svećenici, a u njega su uključeni glazba, plesovi i prinošenje životinjskih žrtvi. Životinje se prinose  i kod proslave rođenja, sklapanja braka i kad netko umre. Prinose se životinje kao što su kokoši, koze, grlice, golubovi i kornjače.

Glazba ima važnu ulogu u santerii i nezaobilazni je element vjerskih obreda. Uključena je u bembé, odnosno obred tijekom kojeg se udara u bubnjeve kako bi se prizvalo božanstva. Svaki se bog priziva drugačijim specifičnim ritmom. Zvuk je toliko glasan da se ritam upornog bubnjanja može čuti na velikoj udaljenosti.

Udaraljke kao što su bubanj i ksilofon, ili marimba, u zapadnoj Africi već stoljećima služe u kultnim obredima. To je bila njihova najvažnija svrha i kada su ih robovi donijeli u Ameriku. U Brazilu se opne svetih bubnjeva izrađuju od koža ritualno žrtvovanih životinja i običaj je da se novi instrumenti krste, po mogućnosti “svetom” vodicom iz katoličke crkve. Drugi bubnjevi predstavljaju određeno božanstvo, kao naprimjer u afro-karipskoj kulturi Haitija.

Nije neuobičajeno da se na tržnici prodaju kompakt diskovi sa sakralnom muzikom za santeriu, što je na njihovim omotima jasno i naznačeno. Kod tih ritmova glavni su instrument bubnjevi, a naslovi nekih glazbenih djela zapravo su imena božanstava santerie ili običaja te religije. Ti su se ritmovi s vremenom uvukli i u neke oblike latino glazbe. U nekim glazbenim djelima prisutna je terminologija iz santerie.

Santeria je blisko povezana sa spiritizmom, oblikom obožavanja koji Biblija osuđuje (3. Mojsijeva 19:31). Božja Riječ ubraja “vršenje spiritizma” u “djela tijela”, koja onemogućavaju osobi da naslijedi Božje Kraljevstvo (Galaćanima 5:19-21). Biblija također zapovijeda onima koji žele Božje odobravanje da ‘bježe od idolopoklonstva’ i da ‘obožavaju Oca duhom i istinom’ (1. Korinćanima 10:14; Ivan 4:23, 24).

Kršćani trebaju biti svjesni činjenice da običaji i glazba santerie sve više poprimaju svjetovni karakter. Razni oblici zabave i neki aspekti latinoameričke kulture protkani su elementima santerie. Ti oblici zabave postaju sve popularniji i mnogi ljudi ne vide u njima nikakvu opasnost. Međutim, kršćani bi se trebali kloniti svega što se izravno kosi s biblijskim načelima, bez obzira na to koliko je popularno ili kako bezopasno izgleda (2. Korinćanima 6:14-18).