SEDAMNAESTOG srpnja 1997. na nacionalnom večernjem dnevniku u Indoneziji čula se neobična vijest. Procvjetao je jedan od najvećih cvastova na svijetu. No zbog čega bi tek puko cvjetanje neke biljke zavrijedilo da bude uvršteno u vijesti večernjeg dnevnika? Zbog toga što je ova biljka drugačija — njen cvijet može trajati samo dva do tri dana, a cvjeta tri do četiri puta u svom 40 godina dugom životnom vijeku. Nakon što je dana ta obavijest, broj posjetitelja u Bogorskom botaničkom vrtu, u kojem se nalazi ta biljka, porastao je za 50 posto. Ustvari, biljku je u samo jednom danu došlo vidjeti preko 20 000 posjetitelja!

Puni botanički naziv ove biljke je Amorphophallus titanum. Neki je skraćeno zovu divovski kozlac, no većina Indonežana zove je cvijet leš zbog toga što ih neugodan miris njenih cvjetova podsjeća na zadah usmrđene ribe ili miša koji se raspada. Taj zadah truleži znak je pčelama koje ga oprašuju da je cvijet u punom cvatu.

Pored karakterističnog mirisa, veličina je još jedna značajka koja divovskog kozlaca čini jedinstvenim. Odrasla biljka nadmašuje visinom sve ljude, izuzev onih najviših. Jedna takva biljka u Bogorskom botaničkom vrtu dosegla je visinu od 2,5 metara, a izronila je iz ogromnog naboranog cvjetnog omotača u obliku visoke vaze promjera 2,6 metara. Taj cvjetni gigant izrastao je iz gomolja koji je težio gotovo 100 kilograma.

Usprkos izuzetnoj veličini cvasta, divovski kozlac ne može se podičiti time da je najveći cvijet na svijetu budući da biljku ne čini jedan, nego mnoštvo malih cvjetova.

Divovski kozlac samo je još jedan u nizu primjera koji potvrđuje istinitost psalmistove izjave: “Mnoga su čudesa tvoja, koja si učinio, Jehova, Bože moj (...). Nema ti ravna” (Psalam 40:5).