PREKO 200 godina muškarci u mojoj obitelji bili su pomorci. Moja želja bila je ići u tom pogledu očevim stopama, kao što je on išao djedovim.

Kad je 1914. počeo prvi svjetski rat, moj je otac bio regrutiran u njemačku ratnu mornaricu, u kojoj je na minolovcu plovio Baltičkim morem. Godine 1916. premješten je na trgovački brod kojim se sve do kraja rata uvozila željezna ruda iz Švedske. Umro je 1919, kad sam imao samo osam godina, no uspomene na njega još me prate.

Kako bih ostvario svoju želju da napredujem u profesiji koju sam izabrao, morao sam na moru provesti četiri godine, a od toga 20 mjeseci na jedrenjacima. To je bio uvjet za upis u pomorsku školu. Tako me je, kad sam imao 15 godina, majka odvela iz Stettina (sada Szczecin, u Poljskoj), gdje sam rođen, u Hamburg (Njemačka). Znali smo da kompanija Laeisz posjeduje dosta jedrenjaka i nadali smo se da ću se i ja moći kao kadet ukrcati na jednog od njih. Nismo imali sredstava da to platimo, no Laeisz me je primio bez naknade zbog toga što mi je otac bio pomorac.

Godine 1927. zaplovio sam na Padui, * čeličnom brodu s četiri jarbola. Putovali smo iz Hamburga za Čile gdje smo preuzimali čilsku salitru. Brod nije imao motore, već samo jedra. Ta putovanja preko Atlantskog oceana bila su uzbudljivo iskustvo za sve nas mladiće.

Često smo plovili olujnim morima. Tada bismo smotali jedra. Kako je bilo penjati se na snast i motati jedra dok je brod bio bacan amo-tamo? Moram priznati da sam se bojao! No kad sam dobio zapovijed nisam više mislio ni na što drugo, već sam se penjao i radio što mi je bilo naređeno.

Moja majka bila je rimokatolik, no ubrzo nakon očeve smrti pridružila se Ernste Bibelforscherima, ili Ozbiljnim istraživačima Biblije, kako su se u Njemačkoj tada zvali Jehovini svjedoci. Krstila se 1923. Katolička religija nikada mi se nije posebno sviđala, a ono što je moja majka govorila zvučalo je razumno. Tako smo moja mlađa sestra Margot i ja znali zajedno s majkom otići na sastanke na kojima se proučavala Biblija.

Godine 1929. otišao sam s Padue i sljedeće tri godine proveo na parobrodima. To me je odvelo u luke sjeverne Evrope i na Sredozemno more. Na jednom takvom putovanju oplovio sam svijet. Uživao sam u takvom načinu života i jedva sam čekao da se upišem na pomorsku školu u Stettinu, gdje se školovao i moj otac. Godine 1933. tamo sam započeo s 18-mjesečnim školovanjem kako bih stekao zvanje brodskog časnika. Međutim, moje planove poremetile su sile na koje nisam mogao utjecati.

 Te iste godine Hitler je došao na vlast i nacionalizam je obuzimao Njemačku. Učenici su oduševljeno uzvikivali “Heil Hitler!” No, iz onoga što me je naučila moja majka znao sam da ja to nikada ne bih smio raditi. Zatražili su da objasnim zašto to odbijam, no moji razlozi nisu bili prihvaćeni. Izbacili su me iz škole. Ravnatelj je bio susretljiv čovjek i dao mi je potvrdu da sam godinu dana pohađao školu. Kako nisam mogao završiti školovanje, nisam dobio kvalifikaciju. Izgledalo je kao da se moj svijet ruši.

Zbog svog neutralnog stava došao sam na crnu listu. Ne samo da nisam mogao ploviti ni na jednom brodu već se nisam mogao zaposliti ni na kojem drugom poslu, pa sam kod kuće pomagao majci. Ona je sastavljala kraj s krajem kuhajući za druge, a ja sam joj rado prao suđe i pripremao povrće. Moj se život opet promijenio 1935, četiri godine prije drugog svjetskog rata.

Moj ujak Oskar živio je u Danzigu (današnjem Gdansku). Kad je čuo za moje poteškoće, pozvao me da radim u njegovom restoranu. On i njegova žena Rosl bili su Jehovini svjedoci. Spremno sam prihvatio ponudu kojom su mi izišli ususret. Iako me nisu mogli redovito plaćati, s njima sam se osjećao sigurnije.

Nakon prvog svjetskog rata Danzig je postao takozvani slobodni grad, čime je obližnji velik kopneni pojas došao pod upravu Lige naroda. Svrha toga bila je omogućiti Poljskoj pristup na more, no time se zapravo odrezalo istočnu Prusiju od ostalog dijela Njemačke. Hitler to nije mogao prihvatiti. Ustvari, drugi svjetski rat započeo je upravo njegovom invazijom na Poljsku i aneksijom te zemlje.

Neko vrijeme nakon mojeg dolaska ujak i ujna preuzeli su brigu o mladom čovjeku koji je bio u koncentracionom logoru zbog toga što je bio Jehovin svjedok. On mi je pričao o tome kako su okrutno postupali s njim. Nešto kasnije ujak i ujna bili su uhapšeni jer su odbili pozdravljati s “Heil Hitler”, no kasnije su bili oslobođeni. U to vrijeme Gestapo je preslušavao i mene, ali me nije uhapsio.

U međuvremenu je u Stettinu moja majka primila poziv da stupim u njemačku vojsku. Odmah mi je poslala mudro sročeno pismo u kojem me je molila da posjetim tetku Naomi u sjevernoj Švedskoj. Shvatio sam njenu poruku — bježi iz zemlje!

Situacija je postajala sve teža i teža. Ujak i ujna ponovno su bili uhapšeni. Ovaj put odvedeni su u koncentracioni logor u Stutthofu, koji je bio udaljen dva sata vožnje autobusom od Danziga. Tamo su bili zatočeni do kraja rata 1945. Nažalost, saznao sam da je ujak umro na brodu koji je prevozio kažnjenike iz logora prema zapadu kako bi umakli pred nadolaskom ruske vojske. No, ujna je preživjela i postala punovremeni evangelizator.

 U vrijeme kad su ujak i ujna odvedeni u Stutthof, majka je uhapšena u Stettinu i u zatvoru je provela sedam mjeseci. Sestra se udala za sina jednog bračnog para Jehovinih svjedoka i bila je u zatvoru u isto vrijeme kad i naša majka. Njen suprug i kćerka bili su poslani u koncentracione logore. On je tamo umro, a njena kćerka provela je osam godina u nekim od najzloglasnijih logora, među ostalim u Belsenu.

Jednom su moja nećakinja i drugi Svjedoci zbog toga što za vojsku nisu htjeli šivati pojaseve za metke bili prisiljeni da slabo obučeni stoje vani od šest sati ujutro do šest sati uvečer — a bio je studeni. Dnevni obroci bili su im smanjeni na komadić kruha i malo vode, a svaki treći dan dobili bi malo tople juhe. Spavali su na betonskom podu bez ležajeva, čak i bez slame da na nju legnu. To je trajalo šest tjedana i upravitelje logora zaprepastilo je to što su svi preživjeli.

Nakon što su ujak i ujna drugi put uhapšeni, znao sam da moram napustiti Danzig prije nego što se Gestapo vrati po mene. Ujak mi je posudio malo novca i konačno sam dobio mjesto na poljskom brodu koji je plovio za Hull, na istočnoj obali Engleske. Kad smo se iskrcali, dobio sam dozvolu da ostanem tamo tri mjeseca, što je uobičajeni period za strance.

Odmah sam otišao na adresu podružnice Watch Tower Societya, 34 Craven Terrace u Londonu. Tamo sam upoznao Prycea Hughesa, tadašnjeg nadglednika podružnice. On se pobrinuo za to da ostanem kod njegovog rođaka Stanleya Rogersa u Liverpoolu, na zapadnoj obali Engleske. Stanley je bio vrlo dobar prema meni.

U proljeće 1937. krstio sam se u Liverpoolu, simbolizirajući time svoje predanje Jehovi. Međutim, još sam uvijek čeznuo za životom na moru, pa sam se upisao u pomorsku školu u Liverpoolu i nakon dva mjeseca dobio zvanje drugog brodskog časnika. Moja dozvola za boravak u Engleskoj ubrzo je trebala isteći, pa su moji prijatelji u Liverpoolu stupili u kontakt s jednim članom njihovog parlamenta i dozvola za boravak produžena je na još tri mjeseca — čime sam dobio na vremenu.

Zbog iskustva koje sam stekao na jedrenjaku Padui, moj pomorski instruktor pokazao je posebno zanimanje za mene. Kad je čuo u kakvoj se teškoj situaciji nalazim, preporučio mi je da se obratim kompaniji Blue Funnel Line. Tamo sam upoznao Lawrencea Holta, jednog od njenih direktora. Kad sam ga dvije godine kasnije ponovno susreo na jednom od brodova kompanije u Liverpoolu, upitao me da li sam stekao zvanje prvog brodskog časnika. Rekao sam mu da trebam još samo dva tjedna prakse na mostu broda, pa je on uredio da plovim u Port Said (Egipat).

Kad sam se 7. srpnja 1939. vratio u Liverpool, planirao sam položiti ispit za zvanje prvog brodskog časnika, no nisam mogao jer rat samo što nije počeo. Umjesto toga, poslan sam na brod u London. Kad su državne vlasti saznale da sam Nijemac, odmah su mi onemogućile svaku plovidbu te su me htjele zatvoriti kao državljanina neprijateljske države. No gosp. Holt je intervenirao, pa sam dobio posao vrtlara u Liverpoolu. Međutim, u svibnju 1940. ipak su me uhapsili, a u lipnju su me parobrodom Ettrick poslali u Kanadu.

Ettrick je prevozio oko 5 000 Nijemaca, od kojih su polovina bili izbjeglice, a polovina ratni zarobljenici. Među izbjeglicama bio je i grof Von Lingen, kako nam se predstavio, unuk bivšeg njemačkog cara. Svu su našu poštu pregledavali, pa je obavještajni časnik, vidjevši Von Lingenovo pismo naslovljeno na englesku kraljicu Mariju, Kraljicu Majku, koje je započinjalo pozdravom “Draga teta Marija”, pitao što je to. Ipak, Von Lingen je bio u pravu — kraljevske obitelji Engleske i Njemačke bile su u bliskom srodstvu. Meni je taj događaj samo još više naglasio glupost i ispraznost rata.

 Stanley Rogers, kojeg sam ranije spomenuo, služio je između dva svjetska rata kao pilgrim (kako su se prije nazivali putujući nadglednici Jehovinih svjedoka) u Kanadi. On je stupio u kontakt s tamošnjim Svjedocima, pa su oni posjetili mene i Tonya Steffensa, Svjedoka koji je također bio deportiran. Pisma i paketi koje su nam slali veoma su nas ohrabrili. Dvije i po godine bio sam u različitim logorima, gdje sam većinu vremena proveo izrađujući drvene stolove i klupe.

Kako se drugi svjetski rat približavao kraju, vratili su me u zatočenički logor na otok Isle of Man u Engleskoj. Tamo me je posjetio brat John Barr iz podružnice Watch Tower Societya u Londonu — sada član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka — zajedno s još nekim domaćim Svjedocima. Oslobođen sam 1944. te sam ponovo otišao k Stanleyu Rogersu. On je u međuvremenu oženio Nitu Thomas i živio je u Birkenheadu, luci na rijeci Mersey, koja se nalazi nasuprot Liverpoola. Tamo sam upoznao Olive, Nitinu sestru, i nas dvoje vjenčali smo se sljedeće godine.

Čim smo dobili dopuštenje, Olive i ja otputovali smo u Njemačku da vidimo moju majku. Bilo je bolno prolaziti kroz opustošene gradove koje sam tako dobro poznavao. Naročito sam želio otići u Hamburg i posjetiti ured kompanije Laeisz. Kakvo li je to bilo iznenađenje susresti tamo kapetana Pieninga, koji je bio zapovjednik Padue 1928. i 1929, na moja zadnja dva putovanja! On je aktivno sudjelovao u ratu, a oba njegova sina poginula su u borbi. Bio je slomljen. Jako me rastužilo to što sam vidio i čuo.

Kompanija Blue Funnel Line pokazivala je interes za mene i dok sam bio u Kanadi, pa su me drage volje zaposlili kad sam se vratio. Godine 1947. napokon sam se kvalificirao za prvog časnika broda. Sljedeće je godine Olive postala punovremeni evangelizator.

Ponovno sam otišao na more i tokom svojih putovanja upoznao sam mnoge Svjedoke koji su bili misionari u zemljama Dalekog istoka. No kongres 1947. u Londonu trajno se urezao u moje srce jer mi je pomogao da punovremenu službu Jehovi učinim svojim ciljem. Moji poslodavci bili su razočarani. No 1952. susretljivo su mi dali uredski posao sa skraćenim radnim vremenom kako bi mi omogućili da se pridružim Olive u punovremenoj propovjedničkoj aktivnosti. Moju snažnu želju za životom na moru zamijenila je jedna puno jača želja.

Olive i ja uživali smo propovijedajući zajedno i imali smo prednost pomoći mnogima da steknu točnu spoznaju biblijskih istina (2. Korinćanima 3:2, 3). Tokom godina radovao sam se dodatnim prednostima na oblasnim kongresima i pokrajinskim sastancima. Danas i dalje služim kao starješina na poluotoku Wirral, u Birkenheadu i njegovoj okolici.

Moja draga Olive umrla je 1997. Kad se osvrnem unazad, vidim da sam u svojoj mladosti prošao mnoga olujna mora. No na kraju sam sa svojom ljubljenom suprugom, uz Jehovino brižno vodstvo, uplovio u mirne vode najuzvišenije karijere koju čovjek može ostvariti — karijere služenja Jehovi — u kojoj sam proveo preko 50 godina.