AUGUSTO je osakaćen u eksploziji protupješačke kopnene mine. Njen su glavni cilj ljudi, a ne tenkovi ili druga vojna vozila. Procjenjuje se da je do danas u najmanje 50 zemalja proizvedeno preko 350 vrsta protupješačkih kopnenih mina. Mnoge od tih mina imaju cilj raniti, a ne ubiti čovjeka. Zašto raniti? Zato što ranjeni vojnici trebaju pomoć i zato što vojnici koji su osakaćeni u eksploziji mine usporavaju vojne operacije — čime neprijateljska vojska točno ostvaruje svoj cilj. Osim toga, očajnički vapaji ranjenog vojnika mogu njegovim suborcima utjerati strah u kosti. Stoga se obično smatra da su kopnene mine najdjelotvornije kad žrtva izbjegne smrt — pa makar i za dlaku.

Međutim, kao što je bilo rečeno u prethodnom članku, u eksplozijama kopnenih mina mahom stradaju civili, a ne vojnici. To nije uvijek stvar slučajnosti. Prema knjizi Landmines—A Deadly Legacy (Kopnene mine — smrtonosno nasljeđe), neke su minsko-eksplozivne naprave “namijenjene upravo civilima, s ciljem da se isprazni neko područje, uništi izvore hrane, pokrene izbjeglički val ili naprosto sije strah”.

Tako su, naprimjer, za vrijeme rata u Kambodži postavljene mine oko neprijateljskih sela, a potom su sela napadnuta artiljerijskom vatrom. Civili su u pokušaju bijega naletjeli ravno na minska polja. U međuvremenu su pripadnici armije Crvenih Khmera, nastojeći prisiliti vladu da sjedne za pregovarački stol, položili mine na rižinim poljima. To je seljanima utjeralo strah u kosti, tako da je praktički prekinuta poljoprivredna proizvodnja.

Ono što se 1988. dogodilo u Somaliji moglo bi se nazvati još većim zvjerstvom. Za vrijeme bombardiranja Hargeyse mještani su bili prisiljeni bježati. Vojnici su zatim postavili mine u napuštenim domovima. Kad su borbe prestale,  izbjegli stanovnici vratili su se kući, no tada su bili osakaćeni ili su poginuli u eksplozijama skrivenih mina.

No pogibija ili osakaćenje nisu jedine opasnosti povezane s kopnenim minama. Razmotrimo i neke druge posljedice tog jezivog oružja.

Generalni sekretar Ujedinjenih naroda Kofi Annan kaže: “Prisutnost — pa čak i strah od prisutnosti — samo jedne kopnene mine može spriječiti obrađivanje čitavog polja, lišiti cijelo selo osnovnih sredstava za život i postaviti još jednu prepreku na putu koji vodi zemlju u obnovu i napredak.” Tako bi se, naprimjer, u Afganistanu i Kambodži moglo obrađivati otprilike 35 posto više zemlje kad se seljani ne bi bojali hodati po poljima. Neki ipak riskiraju. “Naravno da se bojim mina”, kaže jedan seljanin iz Kambodže. “No ako ne odem u polje da pokosim travu i posiječem bambus, nećemo preživjeti.”

Osobe koje prežive eksploziju kopnene mine često se suočavaju s teškim financijskim problemima. Naprimjer, dijete iz neke zemlje u razvoju koje s deset godina ostane bez noge trebat će tijekom života otprilike 15 proteza, a svaka će koštati u prosjeku 125 dolara. Istina, nekima to ne djeluje kao veliki izdatak. No većini stanovnika Angole 125 dolara predstavlja više od tromjesečne zarade!

Razmislimo i o bolnim posljedicama na području međuljudskih odnosa. Naprimjer, stanovnici jedne azijske zemlje izbjegavaju druženje s osobama kojima je amputirana ruka ili noga jer se boje da bi im to moglo donijeti nesreću. Osobi kojoj je amputirana ruka ili noga brak je možda tek neostvariv san. “Ne namjeravam se ženiti”, tužno izjavljuje jedan čovjek iz Angole koji je ozlijeđen u eksploziji kopnene mine, pa mu je morala biti amputirana noga. “Svaka bi žena htjela muškarca koji je sposoban raditi.”

Razumljivo je da mnoge žrtve pate od osjećaja manje vrijednosti. “Više ne mogu prehranjivati obitelj”, kaže jedan čovjek iz Kambodže, “i zbog toga se sramim.” Ponekad čovjeka mogu više iscrpiti takvi osjećaji nego sam gubitak ruke ili noge. “Mislim da me gubitak najviše pogodio u emocionalnom pogledu”, kaže Artur iz Mozambika. “Često je bilo dovoljno da me netko samo pogleda i ja bih se razljutio. Mislio sam da me više nitko ne poštuje i da više nikad neću živjeti normalnim životom.” *

Posljednjih godina ulažu se veliki napori kako bi se što više zemalja potaklo da zabrane upotrebu kopnenih mina. Osim toga, neke su države pokrenule opasne projekte uklanjanja mina iz tla. No na putu im stoji nekoliko prepreka. Jedna je povezana s vremenom. Uklanjanje mina veoma je spor proces. Ljudi koji se bave razminiravanjem procjenjuju da za uklanjanje mine iz tla treba u prosjeku čak stotinu puta više vremena nego za njeno polaganje. Daljnju prepreku čine troškovi uklanjanja mina. Cijena jedne mine kreće se od 3 do 15 dolara, no njeno uklanjanje može koštati i do 1 000 dolara.

Prema tome, izgleda da je praktički nemoguće ukloniti sve mine. Naprimjer, da bi se uklonile sve mine u Kambodži, svaki građanin te zemlje trebao bi idućih nekoliko godina ulagati u taj projekt svu svoju zaradu. Čak i kad bi se nekako došlo do financijskih sredstava, procjenjuje se da bi uklanjanje svih mina u toj zemlji trajalo stotinu godina. Na svjetskom planu situacija je još zloslutnija. Procjenjuje se da bi uz primjenu suvremene tehnologije razminiravanje čitave planete koštalo 33 milijarde dolara, a trajalo bi preko tisuću godina!

Istina, danas se eksperimentira s novim tehnikama uklanjanja mina — od korištenja voćnih mušica, kod kojih bi se genetskom manipulacijom postigla sposobnost otkrivanja eksplozivnih tvari, pa sve do ogromnih vozila upravljanih radiovezom koja bi razminiravala dva hektara na sat. Međutim, moglo bi proći još dosta vremena prije nego što te tehnike uđu u široku upotrebu, a i tada će se po svoj prilici moći koristiti samo u najbogatijim zemljama.

Prema tome, u većini zemalja mine se uklanjaju klasičnom metodom. Čovjek puže potrbuške i sondom pretražuje tlo ispred sebe, centimetar po centimetar, čisteći 20 do 50 četvornih metara dnevno. Je li to opasno? Itekako! Na svakih 5 000 uklonjenih mina dolazi pogibija jednog i ranjavanje dvojice ljudi koji rade na razminiravanju.

U prosincu 1997. predstavnici mnogih zemalja potpisali su Konvenciju o zabrani upotrebe, skladištenja, proizvodnje, uvoza i izvoza protupješačkih mina te o njihovom uništavanju. Konvencija je također poznata pod nazivom Otavski sporazum. “To je neusporedivo najveći uspjeh, uspjeh kakav još nismo postigli u povijesti međunarodnog razoružanja i međunarodnog humanitarnog prava”, kaže kanadski premijer Jean Chrétien. * Međutim, gotovo 60 zemalja — uključujući i neke od vodećih svjetskih proizvođača kopnenih mina — još uvijek nije potpisalo sporazum.

Hoće li se Otavskim sporazumom stati na kraj problemu kopnenih mina? U određenoj mjeri možda i hoće. No mnogi su ipak skeptični. “Čak i kad bi se sve zemlje svijeta pridržavale onog što je dogovoreno u Ottawi”, ističe Claude Simonnot, jedan od direktora francuske organizacije  Handicap International, “to bi bio tek jedan korak prema potpunom oslobođenju planete od opasnosti od mina.” Zašto? “Milijuni mina još uvijek leže u zemlji i mirno čekaju svoje buduće žrtve”, kaže Simonnot.

Vojni povjesničar John Keegan spominje još jedan faktor. Ratovanje, kaže on, “prodire u najskrovitija područja čovjekovog srca, (...) tamo gdje vlada ponos, gdje emocije vode glavnu riječ, gdje instinkt caruje”. Sporazumi ne mogu stati na kraj duboko ukorijenjenim ljudskim sklonostima kao što su mržnja i pohlepa. No znači li to da će ljudi zauvijek biti bespomoćne žrtve kopnenih mina?