MOŽDA ste, ovisno o tome gdje živite, danas za doručak, ručak ili večeru jeli genetski modificiranu (GM) hranu. Možda je to bio krumpir koji u sebi ima obrambeni mehanizam protiv štetočina ili rajčica koja nakon što se ubere ostaje tvrda duže nego obično. U svakom slučaju, na etiketi možda nije bilo naznačeno da je hrana, ili neki njen sastojak, genetski modificirana i mala je vjerojatnost da biste po okusu prepoznali da se razlikuje od prirodne hrane.

Dok ovo čitate, u Argentini, Brazilu, Kanadi, Kini, Meksiku i Sjedinjenim Državama uzgajaju se genetski modificirane poljoprivredne kulture kao što su soja, kukuruz, uljana repica i krumpir. Prema jednom izvještaju, “1998. već je 25 posto kukuruza, 38 posto soje i 45 posto pamuka koje se uzgajalo u Sjedinjenim Državama bilo genetski izmijenjeno, bilo zato da bi se te biljke učinilo otpornima na herbicide bilo zato da bi same proizvodile pesticide”. Do konca 1999. na otprilike 40 milijuna hektara diljem svijeta uzgajalo se genetski modificirane kulture u komercijalne svrhe, no ne radi se samo o prehrambenim biljkama.

Je li genetski promijenjena hrana bezopasna? Da li znanstvene metode koje se koriste pri uzgoju genetski modificiranih kultura predstavljaju prijetnju čovjekovom okolišu? U Evropi se zaoštrava debata o GM hrani. Jedan protivnik iz Engleske rekao je: “Jedino što imam prigovoriti genetski modificiranoj hrani jest da je nezdrava, nepoželjna i nepotrebna.”

Znanost koja stoji iza GM hrane zove se prehrambena biotehnologija — primjena suvremene genetike u svrhu poboljšanja svojstava biljaka, životinja i mikroorganizama koji se koriste za proizvodnju hrane. Naravno, ideja o eksperimentiranju sa živim organizmima stara je gotovo koliko i sama poljoprivreda. Prvi stočar koji je pario najboljeg bika i najbolju kravu iz svog stada kako bi dobio što kvalitetniju telad,  umjesto da je dopustio da se životinje pare bez ikakvog reda, primijenio je biotehnologiju u njenom elementarnom smislu. Prvi pekar koji je pomoću enzima kvasca dobio dizano tijesto također je upotrijebio živi organizam da bi poboljšao kvalitetu proizvoda. Zajedničko svojstvo tih tradicionalnih postupaka je primjena prirodnih procesa u svrhu izmjene svojstava hrane.

U suvremenoj biotehnologiji također se koriste živi organizmi kako bi se proizvelo ili modificiralo određene proizvode. No za razliku od tradicionalnih metoda, suvremena biotehnologija omogućava izravno i precizno modificiranje genetskog materijala živih organizama. Ona omogućava prenošenje gena između organizama koji nisu nimalo srodni, stvarajući kombinacije koje se ne bi mogle dobiti konvencionalnim metodama. Danas uzgajivači mogu u genom biljke staviti svojstva nekih drugih organizama — naprimjer, od riba mogu uzeti otpornost na niske temperature, od virusa otpornost na bolesti, a od bakterija iz tla otpornost na insekte.

Pretpostavimo da poljoprivrednik ne želi da mu krumpiri ili jabuke potamne kad se zasijeku ili zgnječe. Znanstvenici priskaču u pomoć tako što uklanjaju gen koji je odgovoran za tamnjenje i zamjenjuju ga izmijenjenom verzijom koja sprečava spomenuti proces. Ili pretpostavimo da poljoprivrednik želi ranije zasijati repu kako bi dobio što bolji urod. U normalnim okolnostima to ne bi bilo moguće, jer bi se za hladna vremena repa smrznula. Biotehnologija stupa na scenu kad se u repu presađuju geni ribe koja dobro podnosi veoma hladnu vodu. Rezultat je GM repa koja može podnijeti temperature čak niže od 6 stupnjeva Celzija ispod nule, što je više nego dvaput niža temperatura od one koju repa obično može podnijeti.

Međutim, ugrađivanjem takvih svojstava, koja su rezultat prenošenja samo jednog gena, ne postiže se naročito velik učinak. Kad bi se moglo mijenjati složenija  svojstva, kao što su brzina rasta ili otpornost na sušu, bila bi to sasvim druga priča. Suvremena znanost još uvijek ne može manipulirati čitavim skupinama gena. Uostalom, mnogi od tih gena još nisu ni otkriveni.

Čak i ograničeno genetsko modificiranje poljoprivrednih kultura ispunjava pobornike biotehnologije optimizmom. Oni kažu da GM kulture obećavaju novu zelenu revoluciju. Predstavnici jedne od vodećih tvrtki u biotehnološkoj industriji kažu da je genetičko inženjerstvo “perspektivno sredstvo koje bi se moglo koristiti u nastojanju da se osigura više hrane” za svjetsko stanovništvo koje se svakodnevno povećava za otprilike 230 000 ljudi.

Genetski modificirane kulture već danas doprinose pojeftinjenju proizvodnje hrane. Neke biljke ojačane su genom koji proizvodi prirodni pesticid, tako da mnoge hektare polja više nije potrebno zaprašivati mnoštvom otrovnih kemikalija. U biljke na kojima se vrše eksperimenti spadaju i mahunarke i žitarice, kod kojih se modificiranjem želi povećati koncentracija proteina — a to je značajna korist za siromašnije dijelove svijeta. Te “superbiljke” mogle bi svoje nove korisne gene i svojstva prenijeti idućim generacijama biljaka, koje bi u siromašnim i prenapučenim zemljama dale obilniji urod na obradivim površinama koje inače jedva pokrivaju troškove proizvodnje.

“Nema sumnje da poljoprivrednicima diljem svijeta treba pružiti pomoć”, rekao je predsjednik jedne od vodećih biotehnoloških tvrtki. “To ćemo i učiniti — služeći se biotehnologijom kako bismo na molekularnoj razini i na razini prenošenja samo jednog gena učinili ono što uzgajivači biljaka već stoljećima čine s ‘čitavim biljkama’. Stvorit ćemo bolje proizvode koji će zadovoljavati specifične potrebe i učinit ćemo to brže nego ikad prije.”

Međutim, neki agronomski stručnjaci smatraju da to što se genetičko inženjerstvo želi odmah ponuditi kao rješenje svjetskog problema nestašice hrane ima negativan učinak na suvremena istraživanja u tradicionalnoj agronomiji. Premda takva istraživanja nisu naročito spektakularna, ipak donose bolje rezultate i mogla bi koristiti stanovništvu u siromašnijim dijelovima svijeta. “Ne bismo se smjeli povoditi za tom tehnologijom koja još uvijek nije dovoljno istražena sve dok postoje mnoga djelotvorna rješenja problema s hranom”, kaže Hans Herren, stručnjak za borbu protiv bolesti biljaka.

Neki smatraju da, uz moguće zdravstvene i ekološke opasnosti, genetsko modificiranje biljaka i drugih živih organizama povlači za sobom i neka moralna i etička pitanja. Znanstvenik i aktivist Douglas Parr primijetio je: “Genetičko inženjerstvo prelazi preko temeljnih granica unutar kojih čovjek može manipulirati ovim planetom i time mijenja bit samog života.” Jeremy Rifkin, autor knjige The Biotech Century, izrazio je to na ovaj način: “Kad čovjek jednom prijeđe sve biološke granice, počinje gledati na neku vrstu kao na puku genetsku informaciju koja se uvijek može mijenjati. Tako dolazimo do potpuno novog koncepta ne samo svog odnosa prema prirodi već i načina na koji je iskorištavamo.” Stoga je Rifkin postavio pitanje: “Ima li život suštinsku ili samo praktičnu vrijednost? Kakvu dužnost imamo prema budućim generacijama? Kakav je naš osjećaj odgovornosti prema stvorenjima s kojima živimo?”

Neki drugi pojedinci, među kojima je i engleski princ Charles, tvrde da nas prenošenje genâ između bioloških vrsta koje nisu nimalo srodne “vodi u sfere koje pripadaju Bogu, i samo Bogu”. Osobe koje istražuju Bibliju čvrsto vjeruju da je Bog “izvor život[a]” (Psalam 36:9). Međutim, ne postoje valjani dokazi da Bog osuđuje selektivni uzgoj životinja i biljaka, djelatnost koja doprinosi tome da naš planet može prehraniti milijarde ljudi koji na njemu žive. Vrijeme će pokazati hoće li suvremena biotehnologija naštetiti ljudima i prirodi. Ako biotehnologija zaista zađe u “sfere koje pripadaju Bogu”, on ipak može — potaknut ljubavlju i brigom za čovječanstvo — stati na kraj takvim tendencijama.