Te su riječi točne iako nijedan izvorni rukopis hebrejskih i aramejskih knjiga Biblije a ni grčkih knjiga Biblije nije ostao sačuvan do danas. Kako onda možemo biti toliko sigurni da biblijski tekst koji danas imamo doista odgovara izvornom nadahnutom tekstu?

Kad je riječ o hebrejskom dijelu Biblije, odgovor na postavljeno pitanje jednim dijelom leži u drevnom običaju koji je uveo sam Bog – on je zapovjedio da se biblijski tekst mora prepisivati. b Naprimjer, Jehova je naredio izraelskim kraljevima da načine vlastiti prijepis Mojsijevog zakona (Ponovljeni zakon 17:18). Osim toga, Bog je zadužio pripadnike Levijevog plemena da čuvaju knjigu Zakona i da na temelju nje poučavaju narod (Ponovljeni zakon 31:26; Nehemija 8:7). Nakon što su Židovi bili oslobođeni iz Babilona, pojavila se skupina prepisivača, odnosno pisara, koji su se zvali soferi (Ezra 7:6, bilješke). Tijekom vremena ti su prepisivači načinili brojne prijepise svih 39 knjiga hebrejskog dijela Biblije.

Prepisivači su kroz stoljeća pažljivo prepisivali te knjige. Tijekom srednjeg vijeka tu je tradiciju nastavila skupina židovskih pismoznanaca koji su se zvali masoreti. Najstariji cjeloviti masoretski rukopis naziva se Lenjingradski kodeks i potječe iz 1008./1009. godine. No sredinom 20. stoljeća pronađeni su Svici  s Mrtvog mora, a među njima je bilo otprilike 220 biblijskih rukopisa i fragmenata biblijskog teksta. Ti su rukopisi nastali više od 1000 godina prije Lenjingradskog kodeksa. Uspoređivanjem Svitaka s Mrtvog mora i Lenjingradskog kodeksa potvrđena je važna činjenica: iako među njima postoje neke tekstualne razlike, one ne utječu na osnovnu poruku biblijskog teksta.

A što je s 27 knjiga grčkog dijela Biblije? Te su knjige napisali neki apostoli Isusa Krista i još nekolicina drugih učenika iz 1. stoljeća. Prvi su kršćani po uzoru na židovske prepisivače prepisivali te knjige (Kološanima 4:16). Iako su rimski car Dioklecijan i drugi protivnici pokušavali uništiti sve spise prvih kršćana, do danas je sačuvano na tisuće drevnih fragmenata i rukopisa.

Osim toga, kršćanski rukopisi prevodili su se na druge jezike. Biblija je prvobitno bila prevedena na drevne jezike poput armenskog, etiopskog, gruzijskog, koptskog, latinskog i sirijskog.

Među prijepisima drevnih biblijskih rukopisa postoje neke razlike. Kako onda možemo znati što je točno pisalo u izvornom tekstu?

Da bismo dobili odgovor na to pitanje, navest ćemo jedan primjer. Zamislimo da učitelj zatraži od 100 učenika da prepišu jedno poglavlje iz neke knjige. Čak i ako bi se izvorni tekst kasnije izgubio, uspoređivanjem tih 100 prijepisa moglo bi se utvrditi kako je taj tekst glasio. Iako bi svaki učenik prilikom prepisivanja možda napravio poneku grešku, gotovo je nevjerojatno da bi svi učenici napravili posve iste greške. Slično tome, kad bibličari uspoređuju tisuće drevnih fragmenata i prijepisa biblijskih knjiga koji im stoje na raspolaganju, mogu u njima zapaziti greške koje su načinili prepisivači i utvrditi što je pisalo u izvorniku.

Možemo li biti uistinu sigurni da današnji biblijski tekst točno prenosi smisao izvornog teksta? Što se tiče hebrejskih knjiga Biblije, bibličar William Green rekao je: “Sa sigurnošću se može reći da nijedno drugo djelo iz starog doba nije sačuvano u obliku koji je tako vjeran izvorniku.” A o grčkim knjigama Biblije, takozvanom Novom zavjetu, bibličar Frederick Bruce napisao je:  “Dokazi koji svjedoče o autentičnosti teksta Novog zavjeta daleko su brojniji od dokaza koji potvrđuju vjerodostojnost mnogih klasičnih djela, a njihovu vjerodostojnost nitko i ne pomišlja dovoditi u pitanje.” Osim toga, rekao je: “Kad bi Novi zavjet bio zbirka svjetovnih zapisa, ne bi se nimalo sumnjalo u njihovu vjerodostojnost.”

Hebrejski tekst: Englesko izdanje prijevoda Novi svijet hebrejskih knjiga Biblije (koje je objavljeno u pet svezaka između 1953. i 1960.) temeljilo se na djelu Biblia Hebraica Rudolfa Kittela. Otada su objavljena nova izdanja hebrejskog teksta – Biblia Hebraica Stuttgartensia i Biblia Hebraica Quinta – koja sadrže nova saznanja do kojih se došlo izučavanjem Svitaka s Mrtvog mora i drugih starih rukopisa. Ta kritička izdanja sadrže tekst Lenjingradskog kodeksa, a u bilješkama se navode varijante teksta iz drugih izvora, naprimjer iz Samarićanskog Petoknjižja, Svitaka s Mrtvog mora, grčke Septuaginte, aramejskih targuma, latinske Vulgate i sirijske Pešite. Prilikom rada na reviziji engleskog prijevoda korištena je i Biblia Hebraica Stuttgartensia i Biblia Hebraica Quinta.

Grčki tekst: U 19. stoljeću bibličari Brooke Westcott i Fenton Hort uspoređivali su postojeće biblijske rukopise i fragmente kako bi napravili kritičko izdanje grčkog teksta koje bi prenijelo izvorni tekst što je vjernije moguće. Sredinom 20. stoljeća Odbor za prevođenje Biblije Novi svijet koristio je to kritičko izdanje kao temelj engleskog prijevoda. Prilikom rada na tom prijevodu Odbor je koristio i drevne papiruse, za koje se smatra da potječu iz 2. i 3. stoljeća. No otada su postali dostupni još neki papirusi. Osim toga, neka kritička izdanja grčkog teksta, kao što su Nestle-Aland te ona koja su objavila Ujedinjena biblijska društva, odražavaju novija saznanja do kojih se došlo izučavanjem biblijskog teksta. Neka od tih saznanja utjecala su i na ovo revidirano izdanje.

Proučavanjem tih kritičkih izdanja ustanovljeno je da su neki reci koje nalazimo u starijim prijevodima grčkih knjiga Biblije naknadno dodani prilikom prepisivanja i da zapravo nisu dio nadahnutog biblijskog teksta. Budući da je općeprihvaćeni sustav podjele na retke ustanovljen još u 16. stoljeću, u većini Biblija izostavljanjem tih redaka nastaju rupe u nizanju brojeva redaka. Riječ je o sljedećim recima: Matej 17:21; 18:11; 23:14; Marko 7:16; 9:44, 46; 11:26; 15:28; Luka 17:36; 23:17; Ivan 5:4; Djela apostolska 8:37; 15:34; 24:7; 28:29 i Rimljanima 16:24. U ovom revidiranom prijevodu ti izostavljeni reci označeni su bilješkom.

 Što se tiče dugog svršetka 16. poglavlja Markovog evanđelja (reci 9–20) i kratkog svršetka istog tog poglavlja te riječi iz Ivana 7:53–8:11, dokazi jasno upućuju na zaključak da se ti reci nisu nalazili u izvornim rukopisima. Budući da vjerodostojnost tih redaka nije potvrđena, oni se ne nalaze u ovom revidiranom prijevodu. c

Osim toga, u nekim su recima učinjene preinake kako bi se što vjernije odrazilo ono što je, prema mišljenju većine bibličara, stajalo u izvorniku. Naprimjer, prema nekim rukopisima, Matej 7:13 glasi: “Uđite na uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast.” U prethodnom izdanju prijevoda Novi svijet u tom je retku stajalo: “Širok je i prostran put.” Međutim, daljnjim proučavanjem rukopisa utvrđeno je da je u izvorniku zapravo pisalo: “Široka vrata i prostran put.” Stoga je u ovom izdanju tekst promijenjen u skladu s tim saznanjem. U tekstu su napravljena i neka druga slična poboljšanja. No sve su te promjene neznatne i nijedna od njih ne mijenja osnovnu poruku Božje Riječi.