Riječ “duša” koja se koristi u Bibliji prijevod je hebrejske riječi nefeš i grčke riječi psykhé. Nefeš doslovno znači “stvorenje koje diše”, a psykhé “živo biće”. a Očito je da se izraz “duša” odnosi na cijelu osobu, a ne na neki duhovni princip koji nadživljava smrt tijela. Zapazite kako Biblija potvrđuje da duša označava čitavog čovjeka:

•   U biblijskom izvještaju o stvaranju prvog čovjeka, Adama, piše: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša” (1. Mojsijeva 2:7, Jeruzalemska Biblija). Dakle, Adam nije dobio dušu, nego je postao živa duša, to jest osoba.

•   U Bibliji stoji da duša može raditi, osjećati želju za hranom, jesti, držati se zakona te doticati tijelo mrtvog čovjeka ili uginule životinje (3. Mojsijeva 5:2; 7:20; 23:30; 5. Mojsijeva 12:20; Rimljanima 13:1, JB). Sve navedene radnje može napraviti jedino čovjek od krvi i mesa. Na temelju toga može se zaključiti da je “duša” cijela osoba, a ne neki njen bestjelesni dio.

Je li duša besmrtna?

 Nije, duša može umrijeti. To potvrđuju mnogi biblijski reci. Navest ćemo neke od njih:

•   “Duša koja griješi, ona će poginuti” (Ezekijel 18:4, 20, Šarić).

•   U starom Izraelu najteži prijestupi kažnjavali su se smrću. Osoba, to jest duša, koja ih je počinila trebala je biti “istrijebljena” ili “uklonjena” iz naroda (2. Mojsijeva 12:15, 19; 31:14; 3. Mojsijeva 7:20, 21, 27; 19:8; Vrtarić).

•   U nekim biblijskim recima izraz “duša mrtvaca” koristi se za tijelo umrle osobe (3. Mojsijeva 21:11, bilješka; 4. Mojsijeva 6:6, bilješka). Iako u tim recima mnogi prijevodi Biblije koriste izraze “mrtvac” ili “mrtvo tijelo”, dobro je imati na umu da se u izvornom hebrejskom tekstu na tim mjestima koristi riječ nefeš, odnosno “duša”.

Izraz “duša” može značiti “život”

 U Bibliji se izraz “duša” koristi i kao sinonim za “život”. Jedan primjer takve upotrebe hebrejskih riječi za “dušu” i “život” nalazi se u Jobu 33:22. Slično tome Biblija pokazuje da se duša, ili život, može izložiti opasnosti ili izgubiti (2. Mojsijeva 4:19; Suci 9:17; Filipljanima 2:30, bilješka).

 Takva upotreba riječi “duša” pomaže nam razumjeti biblijske retke u kojima piše da je nečija duša “izlazila” ili da se netko “rastavljao” sa svojom dušom (1. Mojsijeva 35:18, JB). Ti preneseni izrazi ukazuju na to da je osoba umrla, odnosno da se njen život ugasio. Zato se, naprimjer, u 1. Mojsijevoj 35:18 (Škarić) za Rahelu, ženu patrijarha Jakova, kaže da je izdahnula.

Odakle potječe učenje o besmrtnosti duše?

 Mnoge kršćanske vjerske zajednice i crkve vjeruju da je duša besmrtna, no to učenje nije biblijsko, nego vuče korijen iz grčke filozofije. U djelu Encyclopaedia Britannica stoji: “Biblijski koncept duše povezan je s pojmom disanja; njime se ne pravi razlika između nematerijalne duše i fizičkog tijela. Podjela na dušu i tijelo uvriježila se u kršćanstvu, ali ona zapravo potječe od starih Grka.”

 Bog ne odobrava da se učenja koja je otkrio u svojoj Riječi stapaju s ljudskim idejama, primjerice s učenjem o besmrtnosti duše. Stoga Biblija upozorava: “Pazite da vas tko ne odmami mudrovanjem i ispraznom prijevarom što se temelji na ljudskoj predaji” (Kološanima 2:8).